RITAM STVARANJA
srijeda, 05.07.2017.
Ne zaboravi, znanje ti nikada ne mogu oduzeti
Moj život je super.
To je zaključak koji izvlačim danas u ovom trenutku.
Trenutak je odličan.
Kad postojim u odličnom trenutku tada je sve super i mislim si kako to ne osjećam uvijek?
Zašto je ponekad taj osjećaj odličnosti tako nedostupan iako ga se u mozgu tako živo sjećam?
Vjerujem da kontrasti postoje zato da rastemo, da učimo i nadograđujemo se. Da nema njih nikada ne bi napredovali. Sva naša istinska želja da budemo sretni pokreće nas da napravimo nešto, da se borimo za sebe.
Kad padneš poput sivog kamena na samo dno života, baš tad u tom trenutku započinje rast. Zašto? Zato jer nema drugog puta osim onoga prema gore.
Čitaš, slušaš, promišljaš, plačeš, moliš, preklinješ i tada u jednom trenutku opet osjetiš bljesak onoga za čime posežeš.
Ponovno padneš, ponovno se dižeš. I tako do trenutka dok ne napišeš na papir:
Moj život je super i to zaista osjetiš. Ponovno imaš neku višu svrhu, sva znanja koja si upijao u vrijeme izazova ostaju pohranjena negdje u tvojem mozgu.
I tako, kako život prolazi, ti i dalje ulaziš u izazove i izlaziš iz njih.
U svim tim trenucima čuješ i pročitaš tako dobre stvari, jer svi znamo - kad je učenik spreman, učitelj se pojavi.
Ponekad je učitelj osoba koja nam je jako bliska i kaže nam toliko puno stvari koje nam pomognu da se dignemo, ali sve te riječi ostaju pohranjene u nama ne u obliku riječi nego više u obliku sveukupnog osjećaja.
Ponekad je učitelj osoba koju vidiš jedan put, ona ti kaže nešto ili napravi nešto, prenese ti ogromnu poruku i ode.
Te poruke ostaju zabilježene tako duboko u nama da kao da daju ton našem daljnjem životu.
Ja se sjećam jedne izrazito hladne zime.
Radila sam na božićnom štandu, bila je noć, sve oko mene svjetlilo je od razno raznih lampica..
Zrak je mirišao na snijeg, kuhano vino i pečene kobasice. Išla sam si kupiti nešto za pojesti i u povratku, ničim izazvana zaustavila me starica. Neću pretjerivati ako kažem da je imala preko 80 godina. Lice joj je bilo izborano dubokim borama, hodala je polako u bolno zgrbljenom položaju. Na sebi je imala prastari crni kaput i maramu na glavi.
Zaustavila me je, stala ravno ispred mene i rekla: Ne zaboravi, znanje ti nikada ne mogu oduzeti.
I tad u tom trenutku ta poruka je rezonirala sa mnom, zaista, ne mogu to poreći. Zvučalo je apsolutno istinito i znala sam da mi je proslijedila poruku odozgora. Oduševila sam se. Pa ipak koliko god znanja tada imala, osjećala sam se nekako izgubljeno, nisam doista mogla osjetiti što je zaista mislila s tom rečenicom.
Danas, 8 godina kasnije, na tu rečenicu gledam potpuno drugačije.
Razumjela sam da znanje dolazi sa rastom, sa iskustvom, sa pročitanim, ALI najveće znanje dolazi sa upotrebljenim.
Onoga trenutka kad svjesno upotrijebiš ono što si naučio tada to postaje ZNANJE.
TO JE ZNANJE KOJE TI NITKO NEMOŽE UZETI.
Samo takvu vrstu znanja ti nitko ne može uzeti jer postaje tvoj osobni kod, ali možeš ga darovati svima oko sebe.
Sjetim se te žene i znam da je bila anđeo na mojem ramenu i da njezina poruka putuje sa mnom od tog trenutka.
Sigurna sam da i vi imate neko takvo iskustvo koje vas je promijenilo iz dubine vašeg bića i zacrtalo vaš put.
Ako imate želju, napišite ispod u komentarima svoje iskustvo. Ako ne stignete to podijeliti javno, prizovite svoje iskustvo i osobu u svoje sjećanje i zahvalite im se od srca, jer danas ne bi bili te osobe koje jeste da niste imali svojeg anđela koji vas je usmjerio.
Uživajte!
Pozdrav,
Ana
Oznake: anđeo, ljubav, iskustvo, energija, kreiranje, znanje, život
