RITAM STVARANJA
ponedjeljak, 24.04.2017.
U potrazi
Svi mi nešto tražimo, zar ne? Oznake: ljubav, knjiga, inspiracija
Tražimo, bilo svjesno ili nesvjesno.
Ponekad zavijamo na mjesec, ponekad jašemo na metlama, ponekad tiho u sebi mumljamo, a ponekad nesvjesno postavimo pitanje. Kako god bilo, sve što tražimo uvijek nađe put do nas, samo je pitanje, dali smo spremni za to ili ne.
Jedan događaj ostao mi je nekako zanimljiv i zarezan u pamćenje.
Bila je večer nakon treninga. Nekolicina nas sjela je na piće i razgovarala. U biti, u tom trenutku svi su mi oni bili stranci, pa je razgovor prelazio ubrzano s jedne teme na drugu. Neka dobra vibra bila je u zraku. Večer kad sve nekako teče.
Dečko koji je sjedio pored mene, ničim izazvan zamolio me je da mu preporučim neku knjigu.
Pogledala sam ga i promotrila malo bolje, ništa mi ne privuče pažnju kao muškarac koji čita.
Zamislila sam se.
Ništa, apsolutno ništa mi nije padalo na pamet. Bio je to nevjerojatan trenutak praznine misli.
Oni koji me malo bolje poznaju, znaju da imam tonu knjiga po policama i obožavam sve vezano uz njih. Obožavam njihov miris, obožavam osjećaj papira pod prstima, obožavam onaj pucketavo šuškavi zvuk koji se stvara dok okrećem stranicu. Ma obožavam sve vezano uz svoje papirnate prijatelje.
No, vratimo se na onaj famozni trenutak te večeri.
Misli su mi još uvijek bile prazne i pitala sam ga dali preferira neku posebnu tematiku.
Rekao je jednostavno: Ne, bilo što.
Ufff, u mojoj glavi toliko nije bilo ničega. Morala sam ga zamoliti da mi da sekundu. Znala sam da će se pojaviti prava knjiga za njega.
Klimnuo je s odobravanjem i prešao na neku drugu temu.
Odjednom, bila je tu! Uletjela je u moju svijest od nikuda.
" Košulja sretnog čovjeka" od Vesne Krmpotić!- uzviknula sam pobjedonosno.
Kako sam svjesna da svaka medalja ima dvije strane, znala sam - i ja sam bila u potrazi za istom stvari kao i on.
Knjiga je tražila put do nas oboje.
Nisam časila ni časa.
Narednih dana lovila sam svaku slobodnu sekundu da se družim s njom.
Uzela sam knjigu u ruke i počela mi je pričati ponovno. Da, to je jedna od onih knjiga koja vam priča svoju priču na neki magični način.
Svaki put priča me drugačije dotakne.
Pisana je na nekom starohrvatskom i polu izmišljenom jeziku, atmosfera je bajkovita, mistična, duboka, prodorna i višeslojna. Autorica prepričava stare priče od poznatih i nepoznatih autora iz svojeg kuta osjećanja.
"Košulja sretnog čovjeka" doista može probuditi sreću, ljubav, maštu i sve ostalo što se nalazi u srcu svakoga od nas.
Dok sam okretala listove moje uzbuđenje je raslo.
Veselila sam se razgovoru o "Košulji" s tim čovjekom koji je tražio. Zanimalo me je što je našao. Nije bilo bitno da ju je razumio iz prve, nisu bili bitni zaključci.
Željela sam vidjeti kako ga je knjiga dotaknula. Kakav trag je na njemu ostavila.
Kad smo se prvi put vidjeli nakon te večeri znatiželjno sam ga pitala dali je pročitao knjigu.
Nezainteresirano je slegnuo ramenima i rekao da ima puno knjiga na čekanju i da će potrajati dok dođe do nje.
To me je nekako rastužilo.
Tražio je knjigu i knjiga je tražila njega.
Pa ipak, nekako su se mimoišli u tom trenutku.
Vrijeme je prolazilo, dani su postali tjedni, pa čak i mjeseci. Pitanje koje je postavio te večeri ostalo je samo sjećanje. Kako za njega, tako i za mene. Putovi potrage razišli su se svaki u svom smjeru.
Jedna večer u nizu, nakon treninga... iz nekog razloga obavijestio me da još uvijek nije stigao pročitati knjigu.
Više nije niti bilo bitno, trenutak je prošao. Neki drugi magični razgovori vodili su se o nekim drugim knjigama s nekim drugim ljudima. Potraga se nastavljala, skupljala sam znamenje na putu...
Pa ipak, zanimalo me je kako stvara redoslijed čitanja knjiga koje mu ljudi preporučuju. Rekao je da kad mu netko preporuči knjigu, ako se pojavi još netko s istom preporukom tada ta knjiga ima prioritet.
To mi je nekako slomilo srce.
Metodologija je dobra, potpuno shvatljiva i prihvatljiva. U ovom užurbanom svijetu teško je pratiti korak sa svime i doista treba napraviti selekciju.
Pa ipak, ova knjiga i ja živimo u nekom drugom vremenu. U vremenu mističnog, drugačijeg, tajnovitog, povezanog, bajkovitog, strasnog, ritmičkog...
U vremenu u kojem potraga postaje smisao života, a svako pitanje - odgovor sam.
Promotrila sam ga na kratko, te njegove crne oči, znala sam da je i on u potrazi.
U potrazi za svime onime o čemu "Košulja" priča.
Postavio mi je pitanje te daleke večeri, namirisao je put. Osjećao ga je, ali jednostavno nije bilo vrijeme.
Ono što se istinski nadam je da njegova duša toliko jako želi svu tu sreću, strast, ritam, ljubav,... da će privući osobu u nekom budućem magičnom trenutku koja će mu preporučiti " Košulju sretnog čovjeka".
Kao što sam napisala na početku.
Svi mi tragamo, svi mi pitamo, svi mi želimo.
Nije pitanje dali će nam ono što želimo doći, nego je pitanje dali ćemo, kada dođe, biti spremni?
Razbolio se silan neki kralj od čamotinje i nuja, i nije više znao što bi na tom svijetu zavolio, što poželio. Stao venuti silni kralj, i doglavnici i dvorski savjetnici dadoše se u brigu i počeše se domišljati kako da ga ozdrave od ove boljke koja spopada site i bogate. Nakon duga vijećanja liječnika i zvjezdočitača, bude propisan lijek: kralj će ozdraviti onoga časa kad odjene na se košulju sretna čovjeka. Krenuše svijetom mnoge poslaničke družbe u potragu za sretnim čovjekom. Propješačili poslanici sela i gradove, obišli imanja i kolibe, i svuda gdje bi zatekli čovjeka koji nije izgledao uplašen, namrgođen ili sjetan, pitali su ga je li on sretan čovjek. No vazda bi dobivali niječan odgovor – svakoga je na ovom svijetu snašlo ponešto zbog čega se osjećao nesretnim – bilo to što nije imao poroda, ili to što mu je porod pokosila bolest, bilo to što je siromašan, ili to što je strepio nad svojim bogatstvom, ili to što je bio osamljen, ili to što je živovao s ljudima koje nije volio, ili to što je volio ljude koji nisu živjeli s njim… Kad su već sve pretražili poslanici, i kad su se umorni i zdvojni vraćali u prijestolnicu, dopre im do uha nečije veselo pjevanje. Upitaše ga za razlog njegova veselja. Nemam nikakva razloga, odgovori čovjek, ja pjevam naprosto zato što sam sretan. Kad su to čuli, kraljevi poslanici kliknuše u slavodobiću i jurnuše put čovjeka da mu brže-bolje skinu košulju. Ali, da! Na sretnom čovjeku nije bilo košulje.em>
Iz knjige: Vesna Krmpotić, Košulja sretnog čovjeka
Pozdrav!
Ana
