RITAM STVARANJA
utorak, 18.04.2017.
Svakodnevni trenuci
Prošlo je gotovo godinu dana od kad je posljednji put zatvorila oči.
Moja mama bila je knjigovođa.
Bila je knjigovođa srcem i dušom.
Znala je govoriti da mrzi taj posao i da mi ona želi, da se NIKAD niti slučajno ne primim "papiruština" - kako ih je ona zvala.
No, bez obzira na to, sjećam se žene koja bi na nos nataknula velike naočale teških okvira i onako pogrbljena, još malo se pogrbila nad tim papirom prepunom nerazumljivih brojki. Prstom bi prelazila prateći dugačke redove, nešto poluglasno zbrajala, okinula pokoju psovku, na trenutak odvratila pozornost da srkne gutljaj kave, zapali cigaretu, povuče par dugačkih dimova i vratila se nazad u svoj svijet.
Život je provela na poslu i za posao.
Imala sam tu sreću da smo, dok sam još živjela s roditeljima, imali psa. Nas dvije imale smo naš mali ritual. Svaku večer oko 20 sati, obukle bi se i polaganim koracima krenule uz Vončinjinu ulicu dok je pas desetak koraka ispred nas pomno šnjofao popišani zid uz koji smo hodale.
Kad bi došle do vrha, zaokrenule bi prema medicinskom fakultetu i prema teniskim igralištima. Tamo na kraju tog puteljka stajao je mali kafić "Paviljonček".
Mama bi izvadila mali crni novčanik u koji je uvijek ubacivala kovanice i istresla ga, da vidimo dali imamo za kavu. Koliko puta je unutra bilo samo kuna ili dvije....A joj.... Ali nismo nas dvije bile od jučer, znale smo šeficu. Aha!! Koliko smo puta uzele kavu na "đemdo"....
Pokupile bi fine, mirisne kave i krenule raditi krugove šetajući psa i razglabajući o svemu i svačemu. Znala je reći : Volim te, ali ne razumijem te. Ne razumijem o čemu pričaš. - A ja sam dalje nastavljala pričati o energijama, o svijesti, o buđenju, o prošlim životima, o karmičkim ljubavima, o zvijezdama i horoskopima.
Bila su to vremena......
Iako zaista osjećam da je tu uz mene, nedostaje mi, nedostaje mi fizički. Nedostaje mi da popijemo kavu.
Sjećam se, bilo je to par tjedana prije nego je umrla. Pitala sam ju dali za nečime žali. Razmislila je, pogledala me i rekla: Da, za svakodnevnim trenucima. Za svakodnevnim životom.
Razmišljam o tome što je rekla gotovo svaki dan od kad je nema. I obećala sam sebi da ću iskoristiti dan. Svaki dan. Istinski se trudim biti prisutna u svakom danu. Živim za svaki trenutak. Trudim se. Ponekad osjetim da sam se uljuljala i da me svakodnevica uzme, ali trgnem se i osvijestim.
Zašto sve ovo pišem? Zato jer je meni to promijenilo život, promijenilo mi je pogled na život. Doista želim, jedan dan kada dođe vrijeme za to, želim reći: -Živjela sam! Živjela sam punim plućima. Ne žalim za ničim!
Isto to želim reći i tebi. Želim da njezine riječi dođu do tebe. Želim ti da iskoristiš sve što ti život nudi i ne žališ za propuštenim svakodnevnim trenucima.
Napisat ću ti pismo dušo. Da tebi dušo, koja ovo čitaš. Da baš tebi, tebi dušo. Kad si zadnji put dobila pismo dušo? Da imam tvoju adresu, ime i prezime, napisala bih ti ovo vlastoručno, jer znam, znam da, ako si iz vremena pisama, da ti nedostaju, a ako si duša u mladom tijelu, da postoji šansa da nikada nisi primila pismo. Čak niti ono, naškrabano nečitkim rukopisom za Valentinovo...
Draga Dušo,
bilo ti tijelo u kojem obitavaš muško ili žensko, staro ili mlado, zdravo ili bolesno, želim da znaš da si prekrasna.
Želim da znaš da si voljena Dušo. Voljena si beskrajno.
Prepoznajem te, prepoznajem ti oči, osmijeh, pokret...
Prepoznajem tvoj beskonačni potencijal.
Prepoznajem tvoja dobra dijela, mala i velika, ona javna i ona "sitna" skrivena od očiju.
Prepoznajem tvoj jecaj u samoći. Prepoznajem tvoj glasan smijeh u gomili.
Prepoznajem izgubljena lutanja i prosvijetljene trenutke.
Prepoznajem te u tvojim najboljim i najgorim izdanjima.
Volim te. Volim što postojiš. Volim što svojim postojanjem ukrašavaš ovaj Svijet.
Molim te da otvoriš te svoje oči svim čudima koja te okružuju.
Molim te da podigneš svoj pogled sa mobitela, novina ili kompjutera i nasmiješiš mi se u prolazu, u tramvaju, na Trgu, u vlaku, na klupici.
Molim te da pomiluješ dijete svoje po kosi, ako ga imaš i svjesno ga promatraš dok se igra. Molim te da se igraš s njime i smiješ iz srca.
Molim te da zagrliš prijatelja ili prijateljicu i svjesno doživiš veličinu prijateljske ljubavi kojoj svjedočiš.
Molim te da iskoristiš svaki dan.
Molim te da se odmoriš i brineš za sebe i svoje tijelo koje te nosi.
Molim te da vjeruješ da je svaki izlazak sunca blagoslov, da je svaki cvijet u cvatu blagoslov, da je svaka pahulja koja je pala na tvoj kaput otplesala svoj savršeni ples - samo za tebe.
Spremna si Dušo, spremna si da budeš potpuna. Da budeš svoja Dušo, svaki dan, svaki trenutak, bez obzira na okolnosti oko tebe. Dušo ti si bitna, ti si ta koja ostaje, okolnosti i vremena dolaze i prolaze.
Volim te dušo.
Kada za ples budeš trebala nekog da ti radi društvo - biti ću tu, da plešemo zajedno.
Isplešimo ovaj život, isplešimo ga do kraja!
Poljubac!
Od Duše Duši
Pozdrav!
Ana
