petak, 17.02.2006.
Jamie Cullum - Catching Tales
Treći jazz-pop mutant iz kuhinje mladog Jamieja Culluma donosi easy-listening čobanac po starome i prokušanom receptu.
No za razliku od prijašnjih albuma gdje je mladi Jamie imao samo par baš svojih, autorskih uradaka na ovom, nazvanom Catching Tales, ima polovinu od četrnaest pjesama. Na nekima mu je pomogao čovjek zvan Guy Chambers, inače suradnik «onog debelog iz Thake That koji ne zna plesati» u narodu poznatog kao Robbie Williams. Ovo nisam rekao ja već braća Gallagher – sive eminencije raspadnutog trupla zvanog brit-pop. Počivali u miru. I Oasis i brti-pop kao takav.
Surađivao je mladi Jamie i sa Dan the Automatorom na prvom singlu «Get Your Way» a inače Dan radi sa Gorillaz i skreč mašinom DJ Shadowom. A tko radi sa DJ Shadowom ne može napravit loš posao pa tako i nije.
Inače pošto su Jamieja prozivali imenima poput «Norah Jones bez sisa» i «Jazz u starkama»(ili još gore – NuJazz) ovdje im je pokušao pokazati da je super ozbiljan i nije za zajebavat se s njim. E, da nije obrađivao Stinga još bi mu to i prošlo. Jer, vidite cijenjeno čitateljstvo, skromni potpisnik ovih redaka mrzi Stinga, ponekad ga mrzi i više nego U2, a to ipak nešto znači.
Ipak, stavi poput Photograph i 21.st Century Kid pokazuju da mladi Jamie ipak misli ozbiljno i kad je najeasy-listening raspoložen na svijetu. Ipak je čovjek krenuo u svijet glazbe sa punkom i metalom.
četvrtak, 16.02.2006.
Leftfield - a final hit
Sad kada je gazda sa podstanarskim haračem otišao a žarulja u kuhinji pregorila po jubilarni 17. put mogu se posvetiti pisanju o nebitnim stvarima. Dakle:
Leftfield su Niel Barnes i Paul Daley, dečki iz Londona. Neil i Paul upoznali su se na nekoj od acid jazz večeri krajem osamdesetih kada su još bomboni bili dobri a voda na partyjima besplatna.
Kako je Paul u to vrijeme bio frizer, a Neil udarao za sitne pare po konga bubnjevima po plesnim školama zaključili su da treba zapapriti dosadni acid house sa malo masnog duba. Kada se to zbroji i pomiješa sa zericu talenta dobije se nešto što su kritičari nazvali progressive house, a običan puk je to nazvao Dobro za drmanje, a možeš i kavu uz to popit`. Prvi singl osvaja plesne podije i top ljestvice 1992. godine a tri godine kasnije izlazi im album broj jedan (od dva koja su napravili) zvan Leftism nošen singlovima Afro-left i Open up sa Johnom Lyndonom poznatijim kao Johnny Rotten, na vokalima. Open up i stih «Burn, Hollywood, burn» koštali su ih cenzure na američkim radijima ali su im i donijeli respekat na domaćem terenu zbog pokazivanja oba srednjaia prsta degeneričnoj konzumentskoj beštiji sa druge strane Atlantika.
Legenda kaže da za vrijeme turneje u ljeto 1996. godine i gaže u Brixton Academy Leftfield su svirali toliko glasno da je plesni podij bio pun žbuke koja je od vibracija počela ispadati. Nastup je prekinut, DJ Billy Nasty je nastavio dok su Niel i Paul čistili komade žbuke sa semplera i klavijatura. Leftfield više nikad nisu nastupili u Brixton Academy. Nije im nedostajala.
Drugi album nastajao duge četiri godine zbog pritiska na se napravi dostojan nasljednik ali i zbog bolesne potrebe za perfekcijom produkcije u oba člana elektronskog dua. Kad nisu radili na albumu, remiksirali su sve i svašta a najviše Davida Bowieja jer su ga kao klinci voljeli a danas ga respektiraju. Također zbog istog robovanja bogu perfekcionizma odbili su priliku da budu headlineri na soundtracku filma Trainspotting te da danas budu kao Underworld.
Rythm and Stealth rodio se 1999. godine dugačak 12 centimetara i gonjen furioznim singlom Afrika Shox sa originalnim zulu kraljem – Afrikom Bambaataaom. MTV spot je emitirao samo iza ponoći.
Na disku još možete naći danas već rasprodane i više nikako nabavljive 12-inčne verzije prvih singlova Not Forgotten i More Than I Know. Da li je ovo točka na i u karijeri ili samo rekapitulacija prvih deset i nešto kusur godina, ne znam, ali znam da su u Rock enciklopediji Zlatka Galla smješteni između Alvina Leeja i Lemonheadsa. Da li je ovo postignuće; zasigurno jest, no da li je za pohvalu? Ne znam...
utorak, 14.02.2006.
Blooadhound Gang live @ Tvornica, 13.02.
Bloodhound gang su ultimativni bend za brucošijade. Pokazuju kurac, pričaju viceve o Slovencima, Bosancima i Nevenu Ciganoviću, što čovjek još poželjeti može? Jimmy Pop i njegov basist koji piša na svaku stvar od Depeche Mode i U2 učinili su ovaj koncert superjakim kao da se nalazi u Bratstvu Kahpa Zeta Kapha..
Prije Bloodhound Gand (inače naziv za pse koji slijede krvni trag u lovu) nastupale su dvije predgrupe. Jedna od njih je popljuvala Slovence na opće oduševljenje Tvornice a druga se zove Magic Skool Bus i oba dvije su bitne kao i 45 dkg mojeg izmeta u ranojutarnjoj nuždi ovog ponedjeljka. Inače basist Magic Skool Busa je velika kao dva Mladena iz T.B.F. što nisam mislio da je moguće nadmašiti. Očito jest.
Blodhound Gang zvuče kao Slayeri u kombinaciji sa Vatrogascima. Znaju riffove i znaju zajebanciju kao što znaju što će razveseliti ljude u Tvorinci. A njih jedno 1500 razveselilo je spominjanje Severine na velikom ekranu kao i vokalne egzibicije Jimmy Popa osobno. Hoes ovo, bitches ono, Slovenia ovo, Michael Jackson ono. Da ne zaboravimo, Bloodhound Gang dolazi iz Pittsburgha, Pensylvania gdje ima najviše Hrvata u Sjedinjenim američkim državama.
Tri četvrtine publike činile su srednjoškolke koje su piscu ovih redova priredile nezaboravnu tangaonicu za njegovo žedno apsolventsko oko. A žedno apsolventsko oko dobilo je svoju porciju u svim hitovima sa albuma Hooray for boobies koje su odsvirali. Chasey Lane, Mope i Bad Touch svuče bar duplo jače uživo nego na mp3 fajlu od 192 kb/ps i razvalili su publiku kao što samo songovi o sisama i guzicama znaju.
Slike nisam snimio jer još nemam digitalac, a da nešto nacrtam ipak ne bih. I sami znate kako prolaze karikature ovih dana.
ponedjeljak, 13.02.2006.
BECK - guerolito
Remixirani prošlogodišnji kurac/palac od dežurnog eklekte i čovjeka koji se pojavio u Futurami.
Beck Hansen je lik koji je spojio više stilova u svoj izričaj nego što naravni odrezak u menzi na Savi ima sastojaka. Službeno on je sve ovdje navedeno: hip-hop, folk, psihodelija, , country, blues, R&B, funk, indie rock, noise rock, experimental rock, jazz i još ponešto nedefinirano i nedeklarirano, a album Guerolito je mutirani mlađi brat čisto solidnog Guera.
Ekipa koja je bila iza pulta je također solidna: tipke na semplerima i ritam mašini su okretali i ono svoje nešto dodali Air, Ad Rock (Beastie Boys), el-P, Boards of Canada, Mario C. (ponekad pridruženi član Beastie Boysa iz ranih dana tamo davne 1992. godine), 8 Bit i ostali manje znani drugovi.
Beck je 1993. digao na noge cijeli MTV i tadašnju alternatvnu naciju sa singlom Looser i refrenom koji je opisivao stanje uma prosječnog dvadesetinešto godišnjaka bez auta i stana ali sa studentsakim kreditom za otplatiti. «I`m a Looser Baby, so why don`t you kill Me» vrtio se skoro kao Smells Like Teen Spirit i ostao mu iz Devil`s Haircut najveći hit, htjeli vi to priznati ili ne. Tih godina bio je kresta lo-fi vala za kojim su se valjali još i Sebadoh, Pavement i Liz Phair koja je Alanis Morisette sa daleko većim mudima.
Doduše od četrnaest stvari uistinu novih je devet jer su neke se pojavile i na de-luxe izdanju Gurea, a neke kao b-strane singlova sa istog albuma.
Ajde da je ovaj disk izašao kao dio tog de-luxe izdanja u nekoj dva za jedan akciji onda bi i bio vrijedan kupnje ali ovako izdvojiti sto i kusur krznašica za pjesme koje će se jednom i/ili dva puta zavrtiti nema baš previše smisla. No opet niti cjene diskova nemaju previše smisla.
Ako ovo čuje ZAMP gotov sam.
I da draga nacijo supervazna obavijest: Risingson kao takav polozio je predzadnji ispit na fakultetu! Sa dovoljan (2)! One more to go, yeah;)
nedjelja, 12.02.2006.
Supernew New Primitivs proudly presents:
Letu Štuke osnovani su 1986. godine, a 2005. godine izlazi im debi album. To je diskografsko čudo ravno ukazanju Gospe na omotu prvog albuma Black Sabbath ispred Papinog ljetnog apartmana.
Letu Štuke je bend Dine Šarana, cijenjenom čitatelju možda poznatog kao pjevača refrena u Pržiii i Slušajte me sad od Ede Maajke no Dino Šaran je ipak malo više. Rat ga je raselio po Europi i po povratku u Federaciju preživljava je pišući pjesme za Crvenu Jabuku i Severinu dok se nije odlučio za reanimaciju benda i odlazak u studio.
Kako je generacija iz `70 i neke odrasla za Zabranjenom Pušenju i ostatku tadašnje sarajevske scene tako njihovi tragovi odjekuju ovom pločom. Pločom koja secira današnje službeno sivilo svakodnevice ljudi koji su umjesto maraka i ploča skupljali gelere i čahure protuavionskih granata.
Letu Štuke nemaju parolu Crko` Maršal, mislim pojačalo ali imaju 3 akorda i tekstove koji lede. Pjesme Mjesto za dvoje i Minimalizam će se svirati po plažama uz bambus od jeftinog vina i Sky Cole. Jer što se može reći na ovo osim svaka čast:
Bogati roditelji ne žale / za svoju dječicu dat će baš sve.
Prodaju šume i hidrocentrale / i drže pola države.
Zato im potomci veselo žive, / ne rade ništa a imaju sve.
Čisti kokain i ruke od svile / i tuđe gladne godine.
Produkcijski je ovaj album super solidan i Đani Pervan iz Rundek Cargo Orkestra odradio je fantastičan posao. Uostalom kako jedan bend koji semplira "Maratonci trče počasni krug" i ima petokraku na naslovnici može biti loš?
(Menart)
petak, 10.02.2006.
ARSEN DEDIĆ - ministarstvo straha
Treće izdanje Arsenova Ministarstva u izvornom obliku sa originalnim tekstovima i naslovom. Ovaj put bez cenzure.
Da li je tamo daleke 1997. godine postojala cenzura jer ipak je to bilo doba predsjednika koji je volio tenis ili je transplantacija plaćena na rate pa je stiglo na naplatu, nećemo pitati jer smo pristojni i dobro odgojeni ali gospodinu Dediću se mora skinuti kapa jer radi albume kroz koje se čta život. Čak je Đorđe Balašević snimio poluzezantsku-poluistinitu stvar «Pesma Arsenu» a prvak superbanalnih stihova tipa «`Al je Inter bio silan / Pade Milan» Bora Đorđević zvao na akustičnu ploču. Ne palite DC++, izašlo je samo na kaseti (ploči eventualno).
Ministarstvo straha dobilo je ime po filmu Fritza Langa iz 1943. u kojem glumi Marlene Dietrich. Kao što je June Carter Cash pratila supruga Johnnyja tako i na ovom albumu Gabi Novak prati Arsena, a tu je i drug prvoborac stare škole Drago Mlinarec.
Pjesme Seosko groblje I&II uglazbljene su sa stihovima Antuna Šoljana dok je šansona Tvoje tijelo – Moja kuća autora Cristopha Bosserta. U pjesmi Ratni profiteri sve je rečeno i postaje jasno zašto se dijagnostička istina u rimama A-A-B-A nije smjela reći bez da se neki (živući ili pokojni, nebitno) nisu osjećali prozvanima.
(Scardona)
utorak, 07.02.2006.
Night of the living dead proudly presents...
NOTORIUS B.I.G. - duets (the final chapter)
Čovjek koji je repao «Grab your dick if you love hip-hop/Grab your titties if you love Big Poppa» mrtav je već devetu godinu, a crnoj nemezi Diddyju očito su kurve digle tarifu.
Chrisopher Wallace, u trenutku smrti 24 godine star, glasio je za najvećeg MC-ja svih vremene. Flow mu je bio to lakši što je mladi Christopher bio teži. Dok je Tupac bio rap-zvjezda sa rock pedigreom i afinitetom za skandale, Jay-Z je samo htio skupa odjela a Diddy je htio jebati sve što ima dvije ili više sisa. Biggie je bio voljen. Toliko voljen da je ovo već drugi put da se poseže za njegovim vokalima od kad je mrtav. Nemam ništa protiv posthumnih izdanja ali brate kada ti je prosječni broj gostiju po pjesmi tri (3) da se popuni četiri minute podloge onda to stvarno nema smisla. Pogledajte popis gostiju: Diddy, Eminem, Obie Trice, Twista, Bone Thugs N Harmony, Jay-Z, Nate Dogg, Redman, Big Pun, Fat Joe, Freeway, Snoop Dogg, Ludacris, Faith Evans, Cheri Dennis, Bobby Valentino, The Game, Nelly, Jagged Edge, Avery Storm, Tupac, Mary J. Blige, Nas, Mobb Deep, Lil Wayne, Juelz Santana, Jim Jones, Scarface, Akon, Big Gee, T.I., Slim Thug, Missy Elliott, R. Kelly, Charlie Wilson, Bob Marley i Korn. Trideset i šest imena, ako vi niste brojali ja jesam.
A sad drugovi producenti: Eminem, SwizzBeatz, Danja, Timbaland, Jazze Pha, Sean C "Sean Cane," Sean "Diddy" Combs, LV, Coptic, Lesette Wilson, Andre Harris, Vidal Davis, Just Blaze, Havoc, Stevie J, D. Dot, Reefa, Mike "Suga Mike" Allen, Mario Winans, J-Dub, Scott Storch, DJ Green Lantern, Clinton Sparks, Jonathan Davis (Korn) i Atticus Roff. Dvadeset i pet glavom, bradom, tetovažama i felgama dijagonale 25 inča.
Vidim da je sezona lova na tantijeme otvorena. Stvar sa Bob Marleyem zvuči kao loš mash-up kakvi se dnevno štancaju na vinile i pojavljuju po Soulseeku. Nije se propustila niti kolaboracija sa jednako mrtvim Tupacom u stvari Living in Pain. Mrtvi mire west coast i east coast, njihovu verziju ustaša i partizana, ranu koja nikako za zaraste sa ili bez soli.
Biggie i Tupac se već odavno zajedno smješe sa zidova, a da se formira presveto trojstvo hip-hopa(tm) društvo im obično pravi Jam Master Jay iz Run-DMC. Sva sreća jest da je J.M.J. bio samo DJ inače svi znamo što se događa kad repaš i umreš...
(Dancing Bear)
subota, 04.02.2006.
Tamara Obrovac - Daleko je (it`s far away)
Ovo je žena svjetskog talenta i mogućnosti. Došla je iz Istre da pomete sav kvazi-jazz onom lakoćom kojom Franci Blašković mete prljave kapitaliste sa teritorija svoje republike. Republike Istre, Istra mu materina. Lik je car.
Gospođa (vjerojatno) Obrovac izdala je peti album, prvi za diskografsku kuću Aquarius Records. Možda niste nikad čuli za nju no ako ste gledali hit film «Što je muškarac bez brkova» pisca, kroničara i humoriste Ante Tomića, to je ona žena koja pjeva song «Pišem prismo, tinta mi se proli / daleko je onaj tko me voli…». Pjesma iz Republike Istre savršeno je pokupila mentalitet dalmatinske zagore u kojemu su jedino kamen i predrasude vječni. I par protupješačkihmina da se zgodno nađe...
Album zatvara ista stvar u prearanžiranom izdanju, a između njih stisnuto je jedanaest skladbi od kojih je devet skroz novih a dvije su sa prošlog izdanja u promijenjenom ruhu.
Gospođa Obrovac je i skladateljica i autor svih tekstova i flautistica i pjevačica i količina njezinih kvaliteta je daleko veća od granica ove države. U prilog ovoj skromnoj tvrdnji ide činjenica da je 2004. godine bila nominirana za BBC3 Radio World Music Awards i to dvije kategorije.
Nastupa i stvara sa Transhistria Ensembleom, a ovaj album je nastao u samo tri mjeseca. Dajte joj tri puta toliko i stvoriti će remek-djelo.
(Aquarius Records)
četvrtak, 02.02.2006.
MASSIMO - apsolutno uživo
Ne znam točno što je bilo na pameti izdavačima kada su se odlučili na objavu ovog live albuma. Massimu Saviću sve pohvale za interpretaciju, makar sam sad shvatio da mi uz Urbana i pokojnog Mladenovića iz Ekatarine Velike još vuče na Davida Bowieja. Totalno.
Stvar je u koncepciji albuma koji je snimljen 14. lipnja u Aquariusu. Disk sadrži samo devet (da, devet) pjesama i dug je točno 42 minute i 14 sekundi. I još k tome, to nije snimka koncerta u cijelosti. 42 minute je otprilike maksimalna duljina zapisa koji bi stao na vinil pa ako je to bilo na pameti onda cool ali bilo bi još kulje da je album zaista i na vinilu izašao i to po mogućnosti u par različitih boja i to svaka da bude štampana u 100 komada i da to za par godina postane stvarno rijedak kolekcionarski primjerak poput posavskog goniča ili sredozemne medvjedice. Možda završi na glavi kovanice od 50 lipa. I to je uspjeh.
Ili još bolje da je ovaj disk izašao kao bonus uz specijalno limitirano izdanje Vještine ili neke hipotetske Best Of kompilacije. Onda bi sve ovo dobilo viši smisao.
Isto tako interpretacija davno upokojene pjesme Zrinka Tutića, Ljubica, baš nema nekog opravdanja jer je tekst tako debilan da Tajči prema njoj zvuči kao uglazbljeni Platon, John Rawls i Nietzche zajedno.
Na disku su i dvije pjesme Arsena Dedića na kojima mu gostuje sin na klaviru. Sin Arsenov a ne sin Massimov.
Poleđina omota na kraju ipak otkriva smisao sa kratkim Massimovim tekstićem i zahvalom u kojem pokušava opisati magiju koja vlada u njegovoj glavi kada je na pozornici. Vidi se da mu ovo izdanje znači daleko više no što će ikome od nas ikada značiti. Meni pogotovo.
