utorak, 31.01.2006.
ARCTIC MONKEYS - Whatever People Say I Am, That`s What I`m Not
..ili kako od govna do kolača preko modema.
Najiščekivaniji debi album u povijesti popularne glazbe je tu. Čekali su ga više no što Izraelci čekaju pravog Mesiju ili što veliki humanist Kim Yong-Il čeka novi film o Jamesu Bondu.
Sheffieldska četvorka na čelu sa mladim (i to doslovno devetnaest godišnjim) Alexom Turnerom potukla je sve rekorde prodaje. Postali su službeno najprodavaniji debi album i potukli dosadašnje doajene lošeg brit-popa, Oasis, i njihov prvi album Definetly Maybe iz tamo daleke 1994. godine.
Album naslova Whatever People Say I Am, That`s What I`m Not donosi prljavu produkciju i pjesme o besparici, barenju i kurvama sa kojima se svaki prosječni srednjoškolac i student mogu poistovjetiti. Dobro, na kurvama još nisam bio.
Izašli su na naslovnici londonskoga Timesa, proglašeni su većima od Beatlesa, imali su singl broj jedan bez objavljenog albuma (I Bet That You Look Good On The Dance Floor) i frontmen im je proglašen najcool osobom godine od strane New Musical Expressa; također bez objavljenog albuma. Kako? Zasigurno se pitaš cijenjeni čitatelju kojem su diskografskom vragu prodali duše i koliko su guzica morali polizati na tom putu? Za guzice ne znam ali vrag se zove Internet Osobno. Mreža svih mreža odigrala je ulogu najboljeg promotora i to za kriminalno male novce. Arctic Monkeys postavili su demo snimke na svoj site a usmena predaja i povjerenje u prijateljev i/ili prijateljičin glazbeni ukus učinili su svoje. Doduše malo je pomogla i činjenica da su potpisali za Domino Recording, matičnu etiketu samih Franz Ferdinand. Da li sama činjenica da je neki bend na određenoj etiketi uvjetuje kvalitetu? Da li je Bruce Lee još uvijek živ i trenira pripadnike ATJ Lučko? Ne nužno, pogledajte samo etiketu Sub Pop koja je izdala pola grunge scene iz Seattlea od kojih se, osim Bleach od Nirvane i prvog albuma od Mudhoney nitko živ i ne pamti.
Album je i više nego solidan sa jakim singlovima poput When The Sun Goes Down i Fake Tales Of San Francicso ali bojim se da ovakav uspjeh će ih uništiti. Velika Britanija ima tradiciju svoje bendove izdizati u nebesa ali ih istom žestinom pokopati u blato. Nadam se da se centar za ravnotežu u mladog Alexa Turnera razvio do kraja.
subota, 28.01.2006.
Let3@Kuglana 2 //27.01.2k06
Ovo je vjerojatno najvulgarniji komad teksta ikad objavljen na ovom blogu
Upozorenje: riječi poput kurac, pička i jebati pojavljuju se više puta u tekstu. Riječ dupe pojavljuje se samo jednom.
Upozoreni ste.
Let3 su sinoć narezali Kuglanu2 na tanke šnitice a ono što je ostalo pomela je čistačica po zadnji put jer ovo je Kuglani bila posljednja večer u ovom sastavu. Što će biti dalje ne zna se.
No zna se da Let3 sa ponosom nosi kreacije Ivane Popović.
Počelo je prilično nevino sa «Dobro večer Koprivnica, mi smo Let3» uz uvodne taktove Otrovne kupačice a završilo dva i nešto sata kasnije uz Naftu i prolivenu redbull votku. Odsvirali su klasični lettrijevski best of uz nove prvoboračke uspješnice podebljane masnim four-on-the-floor pumpanjem iz ritam mašine i vrlo folk klavijature.
Riječke pičke, Ero sa onoga svijeta, Zule treštat, Mala soba i Drama napravi su takav pogo i deterministički kaos kojem bi se divio sam Stephen Hawking u rijetkim trenucima dok mijenja ulje na kolicima. Let3 doslovno prodaju kurac, i to vrlo dlakavi jer su se presvlačili na stageu. Iako je Kurac-Pička-Govno-Sisa princip izumio svjetski megacar Rambo Amadeus osobno, Riječani ga ipak upražnjavaju na neki tvrđi i masniji način, pogodan ovom podneblju i melosu.
Ipak, publika je najbolje reagirala i najviše ruku u zrak izbacila na Drogu, Vjernog psa i Sam u vodi, legendarnu stvar još legendarnije minutaže sa kojom su otvorili i live album koji se, gle čuda, zove Živi Kurac.
Ako mislite da vam Let3 prodaje samo glazbu, grdno se varate. Let3 prodaje stil života sa čokoladicama Jebat ču te, Pička kao čista duša i Jebem te u dupe koji su savršeni pokloni sa vjenčanja, krstitke ili promocije. Pogotovo ova zadnja ,hehe.
ponedjeljak, 23.01.2006.
Mlada Alicia Keyes u novoj epizodi - Unplugged
Unplugged koncerti obilježili su devedesete (kao što K+ tunjevina obilježava studentske obroke) i gurnuli puno bendova pod reflektore slave zamotane u ištekane aranžmane; no svaki pravi čitatelj ovog bloga (a malo vas je;) zna da za njega postoje samo tri MTV unplugged albuma i od Alice In Chains, Nirvane i Neil Younga.
Koncert je sniman u New Yorku, Brooklyn Academy of Music na dan četvrti srpnja prošle godine što će reći da je od Dana D prošlo točno 61 godina i mjesec dana. Svi oni koji su odigrali Call of Duty 2 sada se mogu koncentrirati natrag na album.
U šesnaest skladbi mlada Alicia daje presjek svoja dva albuma (Songs in A Minor kao prvi te The Diary of Alicia Keys kao drugi) ali i dovodi neke neuobičajene goste poput Adama Levinea iz Maroon 5 te careve Mos Defa i Commona kao i najmlađeg muškog potomka Roberta Neste Marleya - mladog Damiana. I kažem vam, mladi Damian biti će velik, doduše ne kao tata ali sjediti će mu s desna kada dođe vrijeme za to.
Sa frontmenom Maroon 5 Alicia radi obradu starog klasika Rolling Stonesa pod naslovom Wild Horses. Da je mrtav, Keith Richards, ne bi se okretao u grobu jer je stvar sasvim solidno odrađena kao i How Come You Don't Call Me Anymore; skladba jednog od največih pangalaktičkih jebača (sa velikim "J") u povijesti rocka – Princea. No prava ludnica nastane na kraju kada se izvodi medley Love It Or Leave It Alone/ Welcome To Jamrock a Welcome To Jamrock je bolja od Welcome To The Jungle od Guns`N`Roses i skoro dobra kao Welcome To Paradise od Green Day.
utorak, 17.01.2006.
Kad baka ode offline..
Tako je. Baka je otišla offline. Otišla je na mjesto gdje mirovina stiže na vrijeme a veliki bijeli doktor prima i bez uputnice.
Nisam bio baš dobar unuk, zadnji put vidjeli smo se prije nešto više od četiri godine, ali sa druge strane nije niti ona baš pokazala neku inicijativu. No, never the less, bila je baka na mjestu. Ipak 12,5 % njenog genetskog materijala je u esenciji ciničnog gada što piše ove redke.
Otišla je brzo, ne bivajući nikome teret i za to jedan veliki respect, jer ostala je dosljedna do kraja makar ju je taj kraj malo i iznenadio, nije ga baš planirala (ocito;).
Danas, predana je zemlji u super-ugodnom društvu super-ugodno tugujuće rodbine. Neki jecaju, neki zaista plaču. Žene na Normabelu i Xanaxu; muškarci na ponosu. Jedino je parcijalni otac bio prava esencija coola.
Sućut se izražava na početnoj traci uz pitanje " Ti si unuk? Nebi te nikada prepoznala?"
A, care, nebi ni ja tebe i drito me boli kurac tko si i šta si, nismo se znali prije, niti ćemo se znati poslije. I da, imam još dva ispita do kraja fakulteta i ne; neznam što ću dalje.
NP: Death is not the end - Nick Cave.
RIP baka Magdo, zasluzila si
petak, 13.01.2006.
You gotta love it or leave it alone...
Što engleski glazbeni tisak napuše, to treći album ispuše.
Imaš bend i taj tvoj bend je bend u usponu ali radite po svim indie regulama dok nosite starke, poderane izblijedile traperice i pozirate kao The Ramones a onda vas se dokopa engleski glazbeni tisak. Pa se dogodio ovako nešto.
Strokese je ugrabio New Musical Express ili NME (pazite; enemy) i proglasio ih spasiocima rock`n`rolla, friškom krvi u crnim venama Keitha Richardsa i osmim svjetskim čudom koje slučajno pjeva i svira. Prvijenac ''This is it'' bio je hvaljen od Obale bjelokosti do Kamčatke i nazad dok su mu u bivšem Nomadu napisali takvu dupelizačku recenziju da sam album jednostavno morao nabaviti i čuti taj novi Nevermind, novu ploču koja će podići iz pepela već toliko puta spašavani, klinički mrtav, rock`n`roll.
Objektivno i bez predrasuda gledano taj album je solidan. I to je to. Ne božanstven, ne uzrokuje potrese, ne pere suđe i ne puši kurac, nažalost. Solidan album na tragu Velvet Underground i Television sa malo Stooges u omjeru 2 naprema 1. I opet ponavljam, to je to.
Julian Casablancas i ostali razradili su recept na drugom albumu zvanom ''Room on fire'' iz 2003. godine a sada su napravili nešto novo i super divlje – istu stvar. Četrnaest stvari u 52 minute upakirane u fine melodije i par zanimljivih stihova, pogotovo u On the other side.
Kritičare je album podijelio na one koji su mu a priori ispjevali panegirike i one koji su ga također a priori popljuvali jerbo nema snagu prvijenca. A care nema; to je točno ali gledano očima osobe kojoj The Strokes niti smrde niti mirišu previše mogu reći da album drži vodu kroz cijelu minutažu.
Istina, to nije sveta voda spasiteljica; nju nose Franz Ferdinand.
I zbog sveg toga I leave it alone. Basta Strokes!
srijeda, 11.01.2006.
kuiš, buuraz, ono, nee, dinamo, ajmo, ajmo, kalendari, veliki i mali, danas ne grizemo...
ELEMENTAL - male stvari (special edition)
Treći i najjači album sa bonus diskom.
Zagrebačka škola hip-hopa dugo je patila od takozvanog Kompleksa Crnca. MC-ji glavnog grada rado su davali lijevi bubreg kako bi zvučali poput svoje crne MTV brače dok su im se pjesme vrtile u Blackout emisiji na Radiju 101 . Tekstovi o tome koliko su pokarali, popušili i najebali se majke kritičarske stvarno su znali zvučati smiješno, zato su se, Dubrava, buraz, Dinamo, Tram 11 i raspali.
Drugi MC iz Dubrave, Stiv Khalina, poznatiji u narodu kao El Bahattee, vraćao je nadu u zagrebački hip-hop prije pojave Ede Maajke na teritoriju županije koja kuži, jel, spiku.
Elemental su na toj sceni uvijek bili po strani, što po lirici i produkciji, što po činjenici da sa Inkom i Shotom mikrofon dijeli i žena. Mirela Priselac. Remi. Tako je bilo prva dva albuma a onda je Ink otišao a preostali su regrutirali bend i krenuli u vode organskog hip-hopa a la Roots sviranog na živim instrumentima i malo proširili repertoar izvan klasičnih granica ritmičnog izražavanja. Još im se i dogodio hit u kojem Remi secira žensku metodiku i metodologiju barenja sa vrlo radiofoničnim refrenom, ali avaj, cijenjena čitateljice, bareni prerano svrši i večer opet ne završava serijom orgazama koji dižu u zrak dlake na leđima i od kojih trnu nožni prsti. Nema boga, nema pravde.
Loša vijest za one koji ne vole gore spomenutu kompoziciju jest da se na bonus disku nalaze dva nova miksa, oba Kooladeova, a jedan od njih, pod nazivom D.Bloo Room Mix je takva drum&bass bomba koja kao da je procurila iz računala Roni Sizea.
Od šest ostalih stvari, tri su live snimke iz Aquariusa, a ostale tri su do sad neobjavljene stvari od kojih se ističe Rima Ritam Muzika (vol.3).
U principu cijela politika special edition izdanja jest da još jednom prodaju već slušano plus još par demo, ovo/ono diđa. Ali ako je već album izašao u takvom izdanju znači da valjda nešto i vrijedi. Ovaj bogme vrijedi.
Eh, da još su tu i tri spota, a i CDovi su «copy controled». Ha, ha, dvije riječi: Any DVD.
