petak, 13.01.2006.
You gotta love it or leave it alone...
Što engleski glazbeni tisak napuše, to treći album ispuše.
Imaš bend i taj tvoj bend je bend u usponu ali radite po svim indie regulama dok nosite starke, poderane izblijedile traperice i pozirate kao The Ramones a onda vas se dokopa engleski glazbeni tisak. Pa se dogodio ovako nešto.
Strokese je ugrabio New Musical Express ili NME (pazite; enemy) i proglasio ih spasiocima rock`n`rolla, friškom krvi u crnim venama Keitha Richardsa i osmim svjetskim čudom koje slučajno pjeva i svira. Prvijenac ''This is it'' bio je hvaljen od Obale bjelokosti do Kamčatke i nazad dok su mu u bivšem Nomadu napisali takvu dupelizačku recenziju da sam album jednostavno morao nabaviti i čuti taj novi Nevermind, novu ploču koja će podići iz pepela već toliko puta spašavani, klinički mrtav, rock`n`roll.
Objektivno i bez predrasuda gledano taj album je solidan. I to je to. Ne božanstven, ne uzrokuje potrese, ne pere suđe i ne puši kurac, nažalost. Solidan album na tragu Velvet Underground i Television sa malo Stooges u omjeru 2 naprema 1. I opet ponavljam, to je to.
Julian Casablancas i ostali razradili su recept na drugom albumu zvanom ''Room on fire'' iz 2003. godine a sada su napravili nešto novo i super divlje – istu stvar. Četrnaest stvari u 52 minute upakirane u fine melodije i par zanimljivih stihova, pogotovo u On the other side.
Kritičare je album podijelio na one koji su mu a priori ispjevali panegirike i one koji su ga također a priori popljuvali jerbo nema snagu prvijenca. A care nema; to je točno ali gledano očima osobe kojoj The Strokes niti smrde niti mirišu previše mogu reći da album drži vodu kroz cijelu minutažu.
Istina, to nije sveta voda spasiteljica; nju nose Franz Ferdinand.
I zbog sveg toga I leave it alone. Basta Strokes!
