petak, 31.03.2006.
Marčelo - Puzzle Shock!
Srbija poslije Miloševića, kao i Hrvatska poslije Tuđmana, našla se u poziciji da je ostavljena siromašna ali bez mržnje koja je tako krvavo obilježila posljednje desetljeće prošlog stoljeća. Odlaskom ove dvojice stvari su se polako ali sigurno počele vračati u normalu. I tada se godište 1983., posljednji pioniri druga Tita, pita što dalje?
Posao i stan, automobil i kredit; sve to dostupno na dvadeset i pet godina koje se čine tako prokleto dugim i nesigurnim.
Ovo se pita i kolega Marko Šelić, student srpskog jezika i književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu.
Kada ostavi indeks sa strane i stane iza mikrofona, on postaje Marčelo – pisac među reperima, jedini koji može spojit mržnju, stričeve, osvetu, Edgara Allana Poe-a i HIV u šestominutni ep zvani «Sveti bes» nakon kojeg se može tupo gledati u jednu točku; nešto kao osječaj poslije gledanja Rekvijema za snove prvi put. I Mahir i Alma i On je mlađi izgledaju nekako dječje prema ovome djelu.
Ovo je Marčelov drugi album. De Facto, debi, izašao je u studenom 2003. godine. Na tom albumu po prvi put su gostovali i neki ljudi sa ovih prostora; Remi i Shot te Frenkie i Edo Maajka u pjesmama Krem da la Krem i Suze.
Na ovom albumu središnje mjesto zauzima Triptih o Bogu i ljudima – tri pjesme o prošlosti, perspektivi i budučnosti pod naslovom Gola vera, Nedođija BB i Novi Vavilon iliti po lijeponaški – Novi Babilon.
Marčelo ne proziva po imenu već udara direktno tamo gdje najviše boli – u sramotu jednog naroda koji se dao zaluditi zbog prljavih (a zvali su ih «viši») ciljeva par ljudi. Sa koje su strane Drine oni bili nije bitno jer bili su sa obje.
Da ne ostane sve samo na ovim temama tu je i posveta utegnutima maloljetnicama što mrdaju dupeta na recentne R`n`B u vidu stvari naslova «Ziljave ?*!;)» te pomalo autoironična «Geto» koja počinje riječima «Brate, kakav si ti to reper bre kad nemaš niti jednu pesmu o getu, ulici, vutri; ono gengsta?»
Album zatvara «Rekvijem» sa Remi i Anom Đokić o sumraku život i ljubavi među dvoje ljudi koja kao da je barem četrdeset godina mlađa.
Slušati i dobro razmisliti. Ozbiljno.
(Aquarius Records)
srijeda, 29.03.2006.
Recenzije na akciji: 2 +1 (-1)
3ki Stil - Cirkus
SETT - Dnevnik dvorske lude
3ki Stil i Sett su dva mlada MCja iz Osijeka sa friško objavljenim debi albumima. Hip-hop u Slavoniji raste a da za dobar album nije potreban feature Ede Maajke već dobar i kvalitetan tekst dokaz su i Davor Miletić (3ki Stil) kao i kolega mu po mikrofonu Hrvoje Marjanović, zvani Sett.
Ako krećemo po abecednom redu prvi ti, cijenjeni čitatelju, dolazi 3ki Stil, po zanimanju poštar, po stanju uma – bolesnik. Pretresa teme poput žena, homoseksualnosti, ironije i društvene klime, znači sve ono što jedan hrvatski rap album po defaultu pretresa. 3ki Stil je manje bijesan od Ante Casha a veći zajebant od Setta, nešto poput smiješne Bolesne braće u jednom čovjeku. Gosti su mu Kandžija (još jedna osječka MC nada bez službeno izdanog albuma), Remi iz Elementala u «Mijenjam ženu», bolesnoj poemi o tome kako se strast topi proporcionalno porastom sala i podbratka i to u oba spola. Tu je još i Sett u ulozi liričara i producenta na par stvari. No na zadnjoj stvari za čiji naslov treba povećani kapacitet pluća i čiji naslov u svoj svojoj punini glasi «Tarapana feat. Kandžija, Brka, K, Ajs Nigrutin & Sett» dolaz glavom i znojavim pazuhom on: Ajs Nigrutin – najveći bolesni gad istočno od Europske Unije. Treba poslušati sa bi se uistinu vjerovalo.
Pjesma «Fudbalerka» je najavni singl i za nju je snimljen spot da se mladi 3ki Stil malo promovira u 24 sličice po sekundi i na nekoj od nacionalnih dalekovidnica.
Sad kad sam obradio humorističnog dolazimo do ozbiljnog i prokleto dobrog. Sett i njegov album pod prozaičnim naslovom «Dnevnik dvorske lude» donosi najbolje rime sa tankim premazom bolne istine na ovom dijelu Balkana još od Bahatteejeovog «Amen» i Edinog «Slušaj mater».
Hrvoje Marjanović, MC i producent, student prava, bivši član također bivše grupe Tar Pit, a sada poznate pod nazivom Stavros Lovechild Reunited. Nešto je čudno u slavonskoj rakiji.
Mladi Hrvoje voli Rage Against The Machine (koje semplira u «Ne znate kako živimo») i The Clash (koji, nažalost, ne semplira) i volio bi radit sa bendom jer ipak nije pravovjerni hip-hoper, nema te matrice koja može nadomjestit kemiju koju proizvodi bend na stageu. Možemo se svađati ali jednostavno nema. Točka.
Na albumu gostuju Yo-Zo, Kandžija i Looney iz beogradskih Bassivity. Očito kulturna razmjena između dvije države raste. I to je dobro jer se rađa Bratstvo i jedninstvo, ver 2.0
A očita je i poplava novih rap albuma iz Morris Studija, neka se snima i izdaje jer kvantiteta rađa kvalitetu; sve po zakonu velikih brojeva.
Pjesma «Superstar» građena je oko bezvremenskog aksioma Ramba Amadeusa koji glasi: «Konzumiram viski i opojne droge i jebavam samo žene koje briju noge.» dok Sett nudi suvremeniju i iskreniju definiciju: «Konzumiram bambus sa tabletama za živce i jebem svima mater, u birtiji tražim krivce».
Dovoljno rečeno.
ponedjeljak, 27.03.2006.
ANTE CASH - "U ime oca i novca"
Došao iz Imotskog u Zagreb da snimi album, odustao od faksa zbog glazbe, radio da zaradi za troškove snimanja. Zvuči kao hrvatska verzija «Get rich or die tryin`» škole, ali mladi Ante ne repa o sisama, guzicama i kromiranim felgama već o rodom Imotskom, sponzorušama, drogi, invalidima, ratu, korupciji i crkvi. Znači kao mlađi brat nikad prežaljenog El Bahatteeja, kažeš cijenjeni čitatelju?
Jest, zaista kao Bahatijev mlađi brat po lirici i tematici i kao glasovni klon Generala Woo-a sa beatovima proizašlim iz Kooladeove i Shotove kuhinje. Samo o tim temama kojima se Ante ponosnog godišta 1986. bavi je sve već rečeno prije. A i riječ-dvije bi se imenu mogla uputiti. Iskreno, zvuči kao loš vic, provokacija/zajebancija mada je lako pamtljivo i previše konotacija ima u njemu no jedno je sigurno: reakciju izaziva bez obzira na predznak.
Sad kada je sve negativno rečeno idemo na meso, to jest, pjesme. Naslovna U ime oca i novca sa semplom od Ere i Ameno i verbalno rešeta kler zbog propusta i morale erozije u redovima «svetih ljudi». Shot iz Elemental mu gostuje na refrenu u stvari Što se to događa? sa najjačim stihovima u svih 46 minuta i dvanaest sekundi ovog optičkog diska :
...dok jedni se bogate / drugi ne puštaju lopate /
malo po malo grobove si kopate /
posao dobivaju ljudi čudnih odlika
/ a ti kopaš i plačeš u zemlji čudnog oblika
Sve je čovjek lijepo rekao i lijepo dijagnosticirao probleme socijalne tematike, a da poslije kiše dolazi sunce potvrđuje Ante u klupskim himnama Brzi i žestoki i Prebrzi i prežestoki gdje mu gostuje Cronite, reper iz Njemačke. Ipak se ovdje spominju bijesni auti i kromirane felge.
Sve u svemu jako dobar debi album sa intro-om iz Prosjaka i sinova, a bolje biti rodijak nego prosjak i Ante to zna.
četvrtak, 23.03.2006.
Brain Holidays - Stereo roots
«Dragi dnevniče; danas sam kupila prvi album Brain Holidays i već nakon drugog slušanja osjećam kako mrski mi Babilon gori a kosa mi se nekako neprirodno kovrča. Taj Marcus G. je baš opak liričar.»
Ne bojte se, nije ovo izvadak iz dnevnika prasestrične Ane Frank niti je vaš omiljeni zli audio luđak promijenio spol već se voli uživiti u svakojake situacije koje uključuju srednjoškolke.
Nego, Brain Holidays, naš autohtoni reggae proizvod izbacili su debi album na dobrog duba gladno tržište. Za razliku od Gegota i njegove, hvarske, vizije reggaea, mladi Holidaysi pjevaju i na hrvatskom jeziku kao i na engleskom. E sad, smisao postojanja još jednog reggae sastava kojemu je lirički modus operandi isključivo na jeziku mrskog im Babilona (dakle engleskom) ravan je postojanju Beogradskog sindikata ili još jednog mariachi benda u Hrvata – dakle ravan nuli. Mariach bendovi kad-tad završe u nekom meksičkom restoranu kao zvučna kulisa procesa jedenja, no ne bi uopće bilo loše da Brain Holidays završe u nekom imaginarnom zagrebačkom coffee-shopu kao zvučna kulisa…khm…znate već čeka.
Pjesme na engleskom jeziku (poput Liars Hunting i Naddy War) pisane su po kanonima žanra i stvarno ne donose ništa revolucionarno što cijenjeni čitatelj nije čuo u uradcima od, recimo, Black Uhuru ili Petera Tosha; sve je tu – od naglaska do ritam sekcije. Pjesme na materinjem jeziku pokazuju puni potencijal mladog Marcusa koji još treba malo usavršiti.
Crvena, žuta, zelena je manifest stvar, nešto poput kombinacije uvoda i sadržaja da se kaže o čem se tu zapravo radi. Stvarnost sa gostujućim MC Popajem pokazuje da se može dobro repat i na reggae podlogu. Tekst je socijalno savjestan, a mladi Popaj nije Roots Manuva ali će poslužiti. I to sasvim solidno.
Proljeće je došlo, ljeto je tri mjeseca udaljeno. Treba skuhati kavu, staviti cd u player i nashitat dok se pluća sama ne pročiste.
(Dallas Records)
srijeda, 22.03.2006.
PAUL ANKA - rock swings
Stari jarac Anka snimio je lounge verzije recentnih rock uspjesnica, kazete? I kako to sve zvuci, pitate se? Prije no sto vas unutarnji rock snob zavrti nosom, a gljivice u starkama izvrse kolektivni suicid od samog spomena rijeci Nirvana i swing u istoj recenici, odvojite malo vremena i saslusajte ovu napacenu apsolventsku dusu.
Paul Anka ne radi ovo zbog para. Paul Anka je snimio 124 albuma. Na pet razlicitih jezika. I k tome napisao My Way za Sinatru. Samo ovo posljednje je tantijemski razlog da mu i praunuke peru sise u Dom Perignonu koliko covjek novaca ima.
Paul Anka je ovo napravio zbog ljubavi prema zvuku big banda, valjda. Nije niti bitno. Covjek je snimio pola pjesama devedesetih (na koje se u originalu trgaju vratne arterije u dijabolicnom pogu) u swing varijantama sa big bandom (na koje se trgaju oni stapici za mjesanje martinija) a da pritom nije niti jednu unakazio i izoblicio vec izvukao iz konteksta vremena u kojem su nastale. Tu je veliku ulogu odigrao lucidni rearanzer imenom i prezimenom zvan Randy Kerber.
Vrlo slicne projekte radili su i Richard Cheese (bolesni um koji na klaviru svira Rage Against The Machine, Cypress Hill, System of a Down i Britney uz britke i politicki vrlo nekorektne komentare) te americka verzija Vatrogasaca; u narodu poznat kao Weird Al Yankovic sa svojim polka verzijama svega. Obicno kada slusam nesto i zatvorim oci, ne vidim nista jer da vidim nesto moglo bi me se optuziti za lizanje halucinogenih zaba, ali ovaj put tu je salon pun dima u kojem i Sinatra i Dean Martin i Anka u odjelima bare mladu i neduznu zensku celjad izmedu treceg i cetvrtog martinija. Od dama, a ne od gospode, naravno.
subota, 11.03.2006.
EMINEM - curtain call
Kao prvo otisao je jedan od najvecih stand-up komicara na podrucju bivse Jugoslavije; otisao je a sarmu nije prob`o. nonRIP. Drugo, pun mi je kurac vise rasprava o narodnjacima kao recimo danas u Jutarnjem. Dobro, vise je istrazivanje u pitanju ali none the less. A da se recimo provede istrazivanje kako tinejdzeri slusaju glazbenike koji su mrtvi (Bon Scott iz AC/DC i cijeli Klub 27) i da iz toga zakljuce kako se taj postotak tinejdzera zeli ubiti ili bar ubijati, jer slusaju glazbu mrtvaca. Napravili bi to kolege ali ipak je prebanalno.
A i kolega Grgic ima nesto za rec na tu temu.
A sad glavno jelo:
EMINEM – Curtain Call : The Hits
Nakon četiri albuma i jednog soundtracka koji su se prodali u više od šezdeset milijuna primjeraka Marshall Bruce Mathers treći izdaje kolekciju hitova u namjeri da zaokruži dosadašnju karijeru ispred mikrofona i ritam mašine. Sada slijedi rad iza iste u vidu produciranja.
Ime ove kolekcije je Hits a ne Best of i koja je razlika? Ulazili bi u problematiku koje zapravo i nema jer kompiliranje je zeznuta stvar. Da li uvrstiti najprodavanije singlove, najviše pozicionirane na top ljestvicama, one pjesme koje su vam kao autoru drage ili one koje predloži izdavač? Radi li se kompilacija zbog presjeka karijere ili zbog ispunjavanja obaveza prema diskografskoj kući? Kartaju li belu Cobain, Hendrix, Morisson i Joplinova? Na neka pitanja nema jednostavnog odgovora.
No dogovor na pitanje «Tko je najveći bijeli MC?» jest Marshal Buce Mathers treći. Točka.
Njegov flow je specifičan ali mu je i pomogla činjenica da mu je koža svjetlija od kolega. Nije to rasizam nego također činjenica da je većina konzumenata ove vrste glazbe u Sjedinjenim američkim državama bijela i iz predgrađa te su im Beastie Boysi dosadili do 1999. godine kada Eminemu izlazi prvi album iz kuhinje Dr Dre-a. Ostalo je povijest išarana roditeljskim prosvjedima o kvarenju omladine i naljepnicama «Parental Advisory – Expicit Content».
Od 16 stvari (Intro ne računam) tri su nove i to Fack, When Im Gone i Shake That feat Nate Dogg. Na kraju je i duet sa Elton Johnom iz 2001. gidine i dodjele Grammyja u skladbi Stan.
Ta stvar je neobično važna jer 2001. u vrijeme ludih dana potpisnik ovih redaka prišao je DJ-u u Downtownu sa nadobudnom željom da pusti nešto žešće do trenutne playliste. Dobio je Stan.
Osim toga kompilacija je skroz na mjestu i sadrži sva opća mjesta Eminemove karijere (da se poslužim rječnikom Zlatka Galla).
(Aquarius Records)
Cak i blog osobno pokusava limitirati risingsona na njegovom putu u zvjezdani panteon ali ne moze!.
utorak, 07.03.2006.
Natalie Merchant - Retrospective 1990 -2005
Danas kad za običnu PC igru treba nabavit emulatore zaštite, kada su audio diskovi copy-controlled, svaki novi bend iz Velike Britanije je onaj pravi, jedini i iskren a na Dori pobjeđuju pjesme kvalitete niže od miješane pizze iz menze pomalo je čudno čuti izvođača koji ništa ne prodaje. Ne morate nosit Vans tenisice ili M65 komandosicu, marte ili one trkaće pumerice; Natalie Merchant jednostavno nije briga za to.
Natalie Merchant snima za sebe, a ako se u procesu ispostavi da će to snimljeno zanimati i ostalu populaciju; ideš.
U njenim pjesmama nema skrivenih poruka. Ako ih slušate unatrag nećete naći koordinate tajnog skrovišta Osame bin Ladena osobno, njeni stihovi ne nude lijek za rak ali nude toplinu, sjetu, radost; nude život kakav jest.
Da ne postanem još više apokaliptičan i fuj! patetičan vrijeme je da kaže da je ne tako mlada Natalie izdala dvostruku retrospektivu iz razdoblja zadnjih petnaest godina pretvaranja kreativnih sokova u vinilne brazde ili (lako ripljive) nule i jedinice na precijenjenim srebrenim komadima plastike zvanim CD. Žena koja je pjevala sa 10 000 Maniacs napustila ih je 1993. godine poslije snimanja MTV unplugged albuma gdje su uboli obradu Because The Night i snimili jedan čisto u redu album.
Pošto je Natalie po defaultu i aktivist koji se bori za prava životinja i sve ostalo za što se jedan prosječni aktivist bori, uzela je dvogodišnju pauzu od estrade te tek 1995. snimila svoj solo debi zvan Tigerlily te sa njega čupa 3 Top40 singla (Carnival, Wonder i Jelausy) koji su i na ovoj kompilaciji jer ipak ju je Natalie svojeručno kompilirala. A kompilirala ju je tako da su na prvom disku hitovi; klasični best-of dok je drugi disk pun b-strana, rariteta, live trackova i svega ostalog čime obično pune disk broj dva.
Na drugom disku u pjesmi Photograph gostuju borci za svježi tofu osobno: veliki R.E.M. i rade stvar jednako velikom. Tu je još par stvari sa Billy Braggom te po jedna sa Susan McKeown i The Chieftans. Sve u svemu dvadeset i osam pjesama te 2 sata i sedam minuta stvarno dobre muzike koja neće pokrenuti revoluciju ali će zato nedjeljom kada glava boli od planiranja Sljedeće Velike Stvari™ baš fino sjest uz kavu s mlijekom, čašu vode i bijeli Walter.
(Dancing Bear)
