Ne znam točno što je bilo na pameti izdavačima kada su se odlučili na objavu ovog live albuma. Massimu Saviću sve pohvale za interpretaciju, makar sam sad shvatio da mi uz Urbana i pokojnog Mladenovića iz Ekatarine Velike još vuče na Davida Bowieja. Totalno.
Stvar je u koncepciji albuma koji je snimljen 14. lipnja u Aquariusu. Disk sadrži samo devet (da, devet) pjesama i dug je točno 42 minute i 14 sekundi. I još k tome, to nije snimka koncerta u cijelosti. 42 minute je otprilike maksimalna duljina zapisa koji bi stao na vinil pa ako je to bilo na pameti onda cool ali bilo bi još kulje da je album zaista i na vinilu izašao i to po mogućnosti u par različitih boja i to svaka da bude štampana u 100 komada i da to za par godina postane stvarno rijedak kolekcionarski primjerak poput posavskog goniča ili sredozemne medvjedice. Možda završi na glavi kovanice od 50 lipa. I to je uspjeh.
Ili još bolje da je ovaj disk izašao kao bonus uz specijalno limitirano izdanje Vještine ili neke hipotetske Best Of kompilacije. Onda bi sve ovo dobilo viši smisao.
Isto tako interpretacija davno upokojene pjesme Zrinka Tutića, Ljubica, baš nema nekog opravdanja jer je tekst tako debilan da Tajči prema njoj zvuči kao uglazbljeni Platon, John Rawls i Nietzche zajedno.
Na disku su i dvije pjesme Arsena Dedića na kojima mu gostuje sin na klaviru. Sin Arsenov a ne sin Massimov.
Poleđina omota na kraju ipak otkriva smisao sa kratkim Massimovim tekstićem i zahvalom u kojem pokušava opisati magiju koja vlada u njegovoj glavi kada je na pozornici. Vidi se da mu ovo izdanje znači daleko više no što će ikome od nas ikada značiti. Meni pogotovo.
Post je objavljen 02.02.2006. u 16:51 sati.