Opet i opet i opet...

Daljina. Druga država. Znam unaprijed da nije izvedivo, ali zadirkujem i svjesno ulazim misleći da ću ovaj put pametnije. Ipak, imam više iskustva. Imam boli iza sebe. Imam uspona i padova. I zaista se uvjeravam da ću ovaj put pametnije. Nije.

Nakon ovoga opet sakupljam svoje komadiće srca, duše, tijela, misli. Sve se raspalo u još jednoj epizodnoj ulozi muškarca u mom životu. I boli jače. Svaki put, nakon što pomislim da sam naučila, spotaknem se, a boli sve jače.

Pitam se jesam li ja na ovome svijetu, u ovom paralelnom svemiru, uopće rođena da imam nekoga u životu i da budem nekome život? Sklona sam misliti, sigurna sam da to nije moja uloga. Sve sam sigurnija da je moja uloga biti gostujuće lice u nečijim tuđim životima. Epizodna uloga. Dođem, nekome nešto smrdam, nekoga nešto naučim i na neki način odem, bez obzira da li dobrovoljno ili dopustim da me otjeraju. Smrdam pri tome i sebe. Zahebem se generalno. I mislim, svemir za mene zaista misli da sam jaka ako misli da toliko boli mogu podnijeti. Što više trebam naučiti? Otvaram oči, srce, dušu, dajem se, uzimam i uvijek isti rezultat. Koliko god ja učila, nisam još naučila. Do kada tako? Do kada?????

Umorna sam od epizoda. Osjećam se iskorišteno. Nedovoljno plaćeno. Uletim i izletim. Voljela bih biti u glavi muškarca u čiji život dođem. Kako se on osjeća nakon mene? O kako bih to voljela znati!! Ono o čemu neće pričati, a misle u svojoj glavi. Ono što se boje reći zbog vlastitih strahova i iskustava, a možda bi promijenilo sve. Možda bih se onda zdržala u njihovom životu dulje? Možda bih otišla sretnija, možda s manje boli?

Treba se otrgnuti mračnim mislima da sam samo za epizode. Ili je to moja naučena lekcija koju trebam prihvatiti? Ne znam. Ne znam, a želim znati.

Trebam kreirati svoj film s glavnom ulogom. Da. Trebam.

And...action...