Svatko od nas ima dvije strane. Crno i bijelu.

Bijela. Bijela nije zanimljiva nikome. Pa ni samoj osobi. To je ona namještena... ona lijepa... ona koju se pokazuje ostalima, izvodi u šetnju, hvali na sva usta... To je ona lažna, namještena, ona o kojoj puno razmišljamo jer nije JA, nije MI, nije iskrena.

Crna. Crna je ona paklena, ona istinska, ona koja je tu bez razmišljanja, ona koju skrivamo.. pa najrađe i od nas samih... ona od koje bježimo, ali ne uspjevamo uteći.

Ja volim svoju bijelu stranu. U njoj sam divna, anđeo, vrijedna, uspješna, dobra, umjetna, poziram, uvježbavam govor, znam prezentirati, znam glumiti, znam se čuditi, znam komentirati bez uvrede, znam se nasmijati filmski, znam puno toga.

Ja volim svoju crnu stranu. Obožavam zapravo. Tu sam s odabranim ljudima, tu sam hedonista, tu kršim zakon, tu vozim iznad dozvoljene brzine, tu pijem, tu koristim stimulanse, tu lažem, tu uživam u sexu, nemam brige, nemam granica, nemam ulogu osim svoje uloge da živim život.

Jedan dan sam svetica, drugi dan sam kurva. U svakom pogledu.

I ako moram birati između boja, ostajem crna.... crna u srcu, crna u duši.