Jedino ljudi koji ekstremno puno putuju znat će o čemu pričam. Ovdje ne govorim o putovanjima na godišnji jednom ili dva puta godišnje. Ili vikend putovanjima u vikendicu ili obiteljima na more. I o onom čekanju na naplatnim kućicama koje se događa jednom godišnje jer se baš svi zapute u isto vrijeme prema istim relacijama.

Ovdje govorim o mjesečnim putovanjima, pa čak i tjednim. Službenim putovanjima. Putovanjima na kojima radiš jednako, ako ne i više nego da si u firmi. Jer, imaš odraditi posao zbog kojeg putuješ, ali imaš i posao koji te čeka po povratku. Pokušavaš ga obaviti dok si na putu.

Ali ne muči me posao, muči me tko će mi vratiti vrijeme koje provedem u hotelskim sobama, predvorjima, vlakovima, na aerodromima, u avionima. To vrijeme se mjeri u satima i satima i satima. Samo danas kada pišem ovaj post u predvorju hotela jer sam se morala odjaviti iz sobe, a avion leti u 17.00, ja umirem od bijesa jer je to bačen dan. Poslove ovdje sam obavila. Obavila sam čak i poslove za sutra i prekosutra u firmi. I sada pišem post. Istovremeno slušam player. Istovremeno gledam ljude koji gledaju mene. Gledam na sat kao da mi život ovisi o tome. Pušit ne smijem jer je ovo zemlja oslobođena pušenja.

A što ću kada napišem post? Čak i da puževim korakom krenem na aerodrom, stići ću prerano. Onda čekanje na check in, pa onda security, pa onda šetnja po dosadnim istim dućanima i kupovina svega što mi ne treba samo da izgubim bar minutu u nešto korisno. I onda opet otvaranje laptopa i pisanje tko zna čega, pa čitanje knjige koja je već ionako pri kraju jer sam istu vremensku rupu imala i prilikom putovanja ovamo.

Pa tko plaća to izgubljeno vrijeme? Pa tko ne bi poludio od ove vremenske rupe? Ostane mi i previše vremena da računam koliko love sam potrošila i jesu li mi trebale sve pizdarije koje sam pokupovala? Bolje da za to nemam vremena.

Stalno se žalim da mi nedostaje vrijeme kada sam doma. Nedostaje mi vrijeme za prijatelje, hobije, odmor, putovanja radi moje duše.
Htjela bih da ovo vrijeme koje gubim trenutno i tko zna koliko ću ga još ovako gubiti mogu spremiti u džep i izvaditi kada mi bude falilo. Hoću spremiti sve ove minute i sate i koristiti ih kada meni zatrebaju. A takvih situacija će biti jakooooooooo puno.