Jebiga... nema ništa gore što pogađa u srce od tužnih ljubavnih pjesama. Kada u tim pjesmama pronađes svoj život doslovce, onda pogađa i u srce i u glavu i u dušu i u tijelo.

Tko će o čemu, a ja opet o ljubavi. O njoj znam najmanje. I koliko god učim, još je više toga što ne znam.

Da mi je opet dijete biti. Kako je bilo lako preboljeti dječje ljubavi. I one mladenačke.
Sada je svakim danom sve teže. Više boli, a i duže treba da prođe. Ako uopće prođe. Možda se samo prikrije, nestane privremeno, ali uvijek nađe neki put da ispliva na površinu.

Kao da znam što sam htjela reći kada sam započela ovaj post. Nemam pojma. Gubim tlo pod nogama, zrak hvatam rukama...