Dani, sati, minute, sekunde...

kada poželim da me nema...

kada s posla trčim kući jer su suze već krenule i ne želim plakati na ulici, već barem iza zatvorenih vrata. No ni to mi nije bitno. Prvih tjedana sam plakala svugdje gdje bi se našla. Aerodromi na koji je svatko nekoga ispraćao... ili dočekivao.... aerodromi na kojima smo sjedili i sjedili i opraštali se i grlili nakon mjeseci rastanka... gradovi u kojima smo bili... o kojima smo pričali da ćemo ići... jebene ulice i dućani... jebena stolica za stolom na kojoj si ti sjedio...

nakon nekoliko dana kada sam se ponadala da idem na bolje i da te polako puštam u sebi od sebe... danas je dan kada poželim da me nema... kada sam trčala s posla kući i plakala otključavajući vrata i ...

i danas je opet onaj jebeni dan kada bih te nazvala da ti čujem glas i da ti kažem da te volim... da ti kažem kako želim biti samo s tobom... ali danas te ne zovem... iako trebam tvoj glas tako da preživim, samo da mi kaže da se smirim...

danas je opet dana kada me hvata mučnina i kada ne želim jesti... danas je dan u kojem se bojim da se pogoršava moje stanje... kada se bojim da neću biti bolje

danas je opet onaj fucking dan...
kada razmišlja o tome što tebe sve podsjeća na mene... kada se bojim da ćeš me zaboraviti jako brzo... kada mislim da si me već zamjenio nekom drugom... kada želim da jednako patiš... kada te i mrzim i volim... kada bih ti čitala misli da vidim da li je zaista onako kako si rekao...

danas je jednostavno dan kada poželim da me zemlja proguta