Pokušavam se natjerati na sretne misli. Pokušavam se natjerati razmišljati o budućim danima i mjesecima u kojima će mi se (nadam se) događati lijepe stvari. Pokušavam ne misliti o prošlosti i ne misliti o njemu, na njega, po tisućiti put postavljati pitanja i na njih sama sebi odgovarati s NE.
Ako već mislim na njega, pokušavam razmišljati o lošem, o onome što me je smetalo, što je dovelo do svega ovoga, pokušavam, ali ne ide. Misli bježe samo na to kako nemam osobu za koju sam živjela.

Onda pokušavam razmišljati o tome kako je sada vrijeme za mene. Da radim na sebi, da se vratim sebi i da počnem živjeti kao i prije njega. Ne ide pa ne ide. Od vesele i optimistične osobe postala sam plačljivi pesimist. Ima stvari kojima bih se trebala veseliti, ali one bježe iz glave. Tjeram se i tjeram misliti na njih, ali… fuck… ne ide.

Niti sam na nebu, niti sam na zemlji. Lebdim i tako prolazim kroz život. Valjda to tako sada treba biti. Mislit ću da to tako sada treba biti. Barem tada mi je malo lakše. Kada bude trebalo biti bolje i to će doći samo od sebe.

Idem čitati postove u arhivi…. One u kojima sam već samu sebe pripremala na kraj…. I dalje ću biti ni na nebu ni na zemlji, ali ću razmišljati o ružnim stvarima pa ću više voljeti sebe, a mrziti njega.