Razgovarati možemo dugo. Dogovoriti se nešto već je malo teže. Ako je razgovor limitiran za određeno vrijeme u kojem ne stignemo reći sve što želimo, onda je to još malo teže.

Najlakše je dignuti ruke od svega, zalupiti vratima i otići. Najteže je pokušavati uvijek iz početka pričati o istim stvarima i uvijek dobivati isti odgovor – poslije ćemo se to dogovoriti.

Prilika će biti samo još jedna. Razgovor u četiri oka koji treba dočekati. Jedino što sada neću pristati na odgovor „O tome ćemo kasnije“. Ništa nećemo ostaviti za kasnije. Riješit ćemo sve što imamo tada na licu mjesta. Kao sučeljavanje. Moji argumenti, njegovi argumenti. Zaključak.

Teško je izuti se iz svojih cipela i stati iznad sebe i njega i promatrati sve objektivno. Pokušala sam i mislim da ću imati malo vremena gledati očima odrasle osobe i vidjeti gdje je problem. To mi je jedini način. I bez obzira na svu ljubav ovoga svijeta, iz mojih cipela ne mogu baš puno toga riješiti. Nema više onoga „ali ja njega volim najviše na svijetu“ i sve će se riješiti samo od sebe kroz neko vrijeme. Ništa se ne rješava samo od sebe kroz neko vrijeme.

Ja ću njega voljeti najviše na svijetu, ali mislim da moram preuzeti stvar u svoje ruke.
Još samo jednom.
A onda ću opet obuti svoje cipele i zakoračiti u svijet.
Sama ili s njime.