Ne znam što bih ti rekla na sve ono od jučer. Znam da sada pričam sama sebi i da ti ovo nećeš pročitati, ali opet idem onom logikom... ostavit ću sve ovdje pa će mi biti lakše...

Nisam više sigurna da će mi biti lakše. Nisam više sigurna ni u što. Sigurna sam samo da naša svađa nije bila bez razloga i da nešto definitivno nije odgovaralo ni tebi ni meni. Ustvari, problem je što si se ti s time mogao boriti, a ja nisam.

Dala sam sve od sebe da ovaj puta tu prokletu daljinu izdržim i preživim. Nisam uspjela. Ne samo da nisam uspjela, nego sam izgubila orijentir u svemu što se dešavalo ovih zadnjih mjeseci. Ne znam gdje mi je kuća, ne znam gdje mi je ljubav, ne znam što bih radila, ne znam gdje bih živjela, ne znam kako usrećiti sebe, kako usrećiti tebe, kako posložiti posao...
Izgubila sam se i to gadno...

Izgubila sam se, ali ne samo u stvarnom životu. Izgubila sam se i u osjećajima. Znam da te volim. Osjećam da te volim. Ali te i mrzim. Mrzim te jer si daleko. Mrzim te jer si mi rekao da, kada bude zaista loše, da ćeš doći i ostati uz mene.

Lagao si me.
Prevario si me.
Iznevjerio si me.

Već dugo je zaista loše, a ti stalno govoriš – brzo će sve proći. Više neće. Stanje u koje sam zapala ne može se više opisati i ne znam kako ću se izvući.

Govorila sam ti stalno da je došla da linija kada pucam, a ti sada niti ne spominješ svoje obećanje. „Doći ću kada više zaista ne budeš mogla“, rekao si mi nekoliko puta. A sada ostaješ i kažeš mi „Moram još malo“.
Sada znam da je naša ljubav imala cijenu. I to nisku. Ako nju zamjenjuješ za svoju mjesečnu plaću.

Ma znaš, nije meni to prvi put u životu da me netko iznevjerio. Navikla sam već. Normalno je da mene iznevjere jer ja sve mogu podnijeti i ja ću se oporaviti i krenuti dalje. Sada mi je dosta. I sve one priče o tome kako treba pružiti ljubav drugima i ne tražiti zauzvrat ništa, i kako treba pomagati drugima i ne tražiti zauzvrat ništa i kako treba opraštati drugima i ne očekivati ništa – sve su to priče u prazno. Tako sam živjela cijeli život i zauzvrat opet ostajem sama i opet se od mene očekuje žrtva. Ja više zaista tako neću. Ne želim. Nismo mi ljudi napravljeni da dajemo. Mi smo napravljeni da uzimamo.
Od mene su sve uzeli. Sada ću ja početi uzimati.

Mislim o tome što je sada u tvojoj glavi. Ono što zaista želim je da patiš kao i ja. Da patiš još više. I da se osjećaš krivim za naše nevolje.

Lagao si me.
Prevario si me.
Iznevjerio si me.

Volim te i s tobom sam zamišljala sve u životu. Ali ne pod cijenu samo moje žrtve. Ne tako. Ma ustvari mi najviše smeta što ne činiš ništa, a tražiš od mene da trpim. I smeta mi to što se od mene očekuje da sve prihvatim mirno. I smeta mi što se o meni brineš samo dok te slijedim. I smeta mi što imam cijenu kod tebe.

Sada sam na poslu i na rubu suza... ne mogu više... a moram se pomiriti s činjenicom da me iznevjerila osoba kojoj sam poklonila sebe...