Cijeli život prolazimo govoreći da imamo prijatelje. Imamo ih. Par. Imamo i poznanike. Bezbroj. Upoznajemo ih kroz životne zgode i nezgode, pronalazimo zajedničku nit koja nas spaja i postajemo pravi prijatelji(ce).
Uvijek sam tvrdila i uvijek ću tvrditi da vrijeme poznavanja nema nikakve veze s jačinom i iskrenošću prijateljstva. Imam „prijatelje“ (muške i ženske) koje znam od vrtića pa im nema traga ni glasa dok nešto ne trebaju. Imam prijatelje (muške i ženske) koje znam par godina ili mjeseci i krvi bih dala za njih.
Jučer sam nekako iskristalizirala sliku mojih prijatelja po lijepoj našoj i po svijetu. Jučer sam dugo i psihički zamorno razgovarala s jednim prijateljem koji je dodao novo, još važnije značenje našem prijateljstvu.
Jučer sam opet malo odrasla u području prijateljstva i u odnosima s ljudima. Znam da imam podršku. Znam da sada napokon oko sebe imam ljude koji me vole. Kojima je stalo. I do kojih je meni stalo. Ljudi su to s kojima se smijem i s kojima plačem. Veselim se i ljutim. Savjetujem se i svađam.
Bez obzira na način upoznavanja, dužinu prijateljstva, mjesto stanovanja, znam da su tu.

Mogu vam reći „Hvala“, ali znam da nije dovoljno da bi izrazilo moju odanost vama.
Mogu vam reći „Volim vas“, ali to je mali izraz ljubavi za ono što osjećam.
Reći ću vam da ću vam biti Prijatelj. Eto, to ću vam reći! Znam da je to dovoljno.