Jedno jednostavno “Do kad radiš?” i “Vidimo se” zvuči bezazleno i nezanimljivo. Obične rečenice koje izgovara običan čovjek običnoj ženi.
Kada ih izgovori netko tko je 200 km dalje i dočeka me poslije posla, rečenice se pretvaraju u čaroliju koja me ne ispušta iz svog naručja.

Oboje s obje noge na zemlji, a oboje u čaroliji je nešto što sam čekala. I dočekala.

Kako je kada te netko poljubi za laku noć i za dobro jutro, u zadnjih par godina znala sam samo iz priča. Priča drugih ljudi. Kada to učini osoba koja je 200 km udaljenja sve dobije još više na vrijednosti.

I Izga jednom davno reče jednom pjesmom da se bojim priznati... to je bila istina...

Ali Njega gledam pogledom djeteta...
dobivam zaštitu...
ne gubim se u sivilu...
nisam sama...
ne nestajem među ozbiljnim licima...
ne postajem jedno od njih...
ja sam ja..
pružam mu ruku...
vodi me...
tamo gdje ljubav boji moje duge...
a moje nebo je skriveno u njegovoj duši...
čuva me...
kada se spuste kiše na moje lice...
poklanja mi žuti kišobran...
da mi zamjeni sunce...
trebam ga...
da mi ostvari snove...
da mi vrati osmijeh...
da opet budem jaka..
da budem ja...

i ne bojim se to priznati

And I don't know if you're an illusion
Don't know if I see it true
But you're something that I must believe in
And you're there when I reach out for you