Čekanje u čekaonici kod liječnika.
Katastrofa. Vrijeme prolazi uzalud i jedini način na koji si možeš uskratiti vrijeme i/ili obaviti nešto posla jest uzeti laptop i na krilu kljuckati po tastaturi. Međutim, problem je nedostatak koncentracije u gužvi, buka, prozivke prezimena i očekivanje da će baš moje biti slijedeće na redu. Drugo rješenje je čitanje knjige. To je već podnošljivo, ali ne uzmem svaki put knjigu. I onda sam osuđena na sjedenje na stolici (ako sam te sreće da uhvatim slobodno mjesto) i blejanje u ostale nesretnike u čekaonici, gledanje užasnih zidova i hodnika bolnica / ordinacija i razmišljanje što će sada biti. Što će mi reći? Što će mi biti dijagnoza? U glavi vrtim 501 scenarij od dosade.

Čekanje odgovora kada se da molba za posao.
E pa u klinac. Netko bi ljude po firmama trebao naučiti kulturi. Na svako pitanje, treba dati odgovor. Odgovor kod zapošljavanja je vrlo jednostavan. NE, nećemo vas uzeti ili DA, ušli ste u drugi, treći, peti, deseti krug razgovora. Samo šutnja i neodgovaranje ljudima je pokazivanje da su ljudi zaposleni u firmi:
a) nekulturni
b) nepismeni
c) lijeni
d) pobrali svu pamet ovoga svijeta
uglavnom – nepoželjni za radno okruženje u kakvom bih ja radila.

Čekanje odgovora pri početku/završetku veze.
Jebi ga. Nema puno filozofije. Oni koji nemaju snage sami krenuti / završiti vezu trebali bi biti sretni kada im se postavi pitanje na koje opet trebaju vrlo jednostavno odgovoriti DA ili NE. Ako te netko pitao, onda želi odgovor. I to što je brže moguće. Ne kad prespavaš noć, dvije, pet... ODMAH.
Filozofima i neodlučnima obično treba duže vremena. No, ako nekome treba par dana da se smisli – dušo draga, nisi osoba za mene. Prošetaj dalje, a mene pusti mojom muci po kojoj se poznaju junaci.

Ukratko, poludjet ću do večeras... od čekanja.
Ukratko, šit od godine, a tek je pola prošlo.