Zavrtih se opet u začarani krug. To je profesionalna deformacija informatičkog stručnjaka. Sve što učim potrebno je raditi prema Plan-Do-Check-Act metodologiji i ja sam to očito počela primjenjivati i u svom svakodnevnom životu. Ispravak, samo u svom ljubavnom životu i to samo kada je u pitanju jedna osoba.
Beskonačno mnogo se vrtim u tom PDCA krugu kada je u pitanju On. Opet sam u fazi Plan. Planiram kako postići željeni učinak. Jedino nisam više sigurna koji je to željeni učinak.

Želim li prekinuti s njim? Pa ne baš. Pogotovo sada kada je sam.
Želim li biti s njim? Nisam ni to sigurna. Ipak, ćud neće promijeniti.

Odjednom sam zaboravila sve pametne savjete, ako takvih u ljubavi uopće ima. Odjednom sam zaboravila žensku mudrost koja je prisutna svaki put kada se osjećaji mogu staviti u službu razuma. No kada se povodim osjećajima, osjećam se kao šiparica koja će sve podnijeti samo da bude voljena (khm, opet ispravak – ne voljena, nego, „mučena“) od posebne osobe.

Ovakva je situacija.
Stoji pred zidom i čekam. Ne želim sama rušiti zid. Ne znam želim li ga uopće srušiti. Ne želim se okrenuti i otići od zida. To mi nije u karakteru. Ne žalim ga niti preskakati. Želim čekati i vidjeti što će se dogoditi.

Da, upravo to želim. Čekati i vidjeti što će se dogoditi.

Dobio je ovu bitku, opet.
Dobio je bitku, ali ne i rat.