Lutam očima po policama u sobi na kojima su složene knjige. Među njima zauvkla se jedna predivno uvezana bilježnica koja nosi naziv DIARY. Kupila sam je davno, negdje u Njemačkoj jer su mi se svidjele korice. Nisam razmišljala da ću pisati dnevnik. Nisam mislila da ću ostavljati iza sebe pisani trag.

Skidam je s police i otvaram. Unutra je tekst i dan i datum. Utorak, 10.2.2004. godine.

Pa davno, a i ne tako davno. A priča iz davnine ide ovako:

Hm.
Evo, to je prva riječ koja mi je pala na pamet nakon što sam otvorila ovu knjigu i započela pisati dnevnik.
Oduvijek sam se pitala zašto se to zove dnevnik? Da li ovdje pišeš svakodnevne događaje? Pa, baš i ne. Svakodnevne osjećaje? Pa i to ne. Tko to zna? Što ljudi diljem svijeta pišu u tzv. dnevnike? Što ću ja pisati?

Pisat ću o sebi; o ljudim akoje volim, o ljudima koje ne volim, o ljubavnicima, o prijatelji(ca)ma, o obitelji, o osjećajima... o čemu god budem razgovarala sama sa sobom...
Evo, sada pijem crno vino i slobodno pišem...

Pa... događa mi se nekoliko velikih stvari u životu. Puna sam dobrih i loših, ali intenzivnih osjećaja za ljude, za imovinu..
Ne mogu ih podnijeti unutar sebe; moram ih izbaciti ili ću izluditi samu sebe razmišljajući konstantno o njima. A glavni razlog?

Pred nekih mjesec dana prekinula sam dvogodišnju vezu. Što je najgore od svega, ja sam tu vezu htjela prekinuti nakon mjesec dana. J Kakva situacija, ha? Ali eto, nije naletio nitko tko bi me uzdrmao dovoljno jako da bih završila vezu. Veza je bila OK, ali bez strasti i bez velike ljubavvi.
Bilo je poštovanja i to je to. Onda je naišao jedan vrlo zgodan i vatren dečko i to me malo natjeralo na akciju. Veza je završila, a mala avantura započela. Opet sam se osjećala ženom. Zaista jesam. Osjetila sam jaku želju za muškarcem i osjetila sam da sam željela. Što drugo pošeljeti u avanturi?!?!
Naravno, postoji ALI!!

Upoznala sam, čudom, jednog dečka, po drugi put u životu, koji me osvojio. On je mene pronašao među stotinama, kontakt je uspio i oboje smo se upecali. I onda, tressss o pod.
Znamo se otprije preko treće osobe s kojom sam ja prije 2 godine izašla. Bože, žašto?
Opet jedna vrata zatvaraš, a kažu ljudi da se onda druga otvaraju. Je li to stvarno istina? Koja će se meni otvoriti? Hoću li voljeti osobu ili svoj posao? Hoću li učiti voljeti ili ću učiti informatiku cijeli život?

Ovdje završavam prepisivanje iz bilježnice koja je trebala poslužiti kao moj dnevnik.
Čitam sada to i, iako sam to proživjela, čudim se koliko toga sam sam zapravo htjela izreći. Toliko toga sam željela izbaciti iz sebe, da, sada, kada to čitam ponovno, sama sebi zvučim ludo i nesuvislo.
No, smisao pisanja dnevnika nije suvislost, nego nešto što je bilo tog dana, davno.