Već smo 100 puta svi zaključili da nam je blog život. To ne znači da nemamo privatnog i/ili društvenog života. To znači da imam još jednu sferu svog života – virtualnu.

Kako je mog blog posvećen mojim frustracijama, problemima, mislima koje si pokušavam objasniti, a ne mogu drugačije nego na papiru – onda popizdim kada bloga nema.

Estera (i Darius), no hard feelings, ali moram se istresi ovdje. Prijateljstvo, pa makar i virtualno je jedno, a posao nešto sasvim drugo.

Činjenice:
- da, blog je besplatan i nemamo se pravo buniti, ali tko vam je kriv da ga ne naplaćujete
- da, ne bismo trebali toliko ovisiti o blogu
- da, uvijek možemo preći na bloger.hr

Činjenice broj dva:
- kad već radite nadogranju hardvera, softvera ili nečega trećega, radite ga u gluho doba noći npr. od 00.00 do 6.00 ujutro
- da, znam da i tada ima posjetitelja bloga, ali statistički sigurno neznačajan uzorak tako da će ipak manje ljudi zamjetiti nedostupnost servera
- u doba kada se pojavljuje konkurencija u blog uslugama, nedopustivo je ne imati pristup blog nekoliko dana (ne zaboravimo – svi su besplatni)
- na korak sam od prelaska na bloger.hr, ustvari danas sam skoro prešla, ali se nisam mogla registrirati jer je korisničko ime koje sam željela već zauzeto
- u odabiru drugog korisničkog imena, kao ovisnik očekujem da se pojavi moj blog
- sada sam već luda od nedostupnosti servera pogotovo zato što sam informatičar po struci
- ljudi pa nađite neki način da korisnicima pošaljete obavijest da blog neće raditi OD-DO, nemojte obavijest pisati na web stranici koja je dostupna cca 30 minuta dnevno
- ako trebate savjetnika za poslovanje u INFORMATICI, javit ću vam satnicu :)

I ne, ne osjećam se bolje jer ovaj post ne mogu objaviti onda kada sam ga napisala (12.6.2006. u 21.27), nego tko zna kada!!

P.S. Estera, nadam se da ovo nećeš doživjeti kao napad na tvog dečka, već kao mišljenje jednog korisnika pružatelju usluge bloga.