Dilbert je moj junak. Moj heroj. Moja istina. Moja zvijezda vodilja. Moja svjetla točka. Moja utjeha da je svugdje u svijetu normalno da postoje budale.

Dilbert je slika i prilika poslovnog svijeta. Ubrajam tu privatne i državne tvrtke. Mala, srednja i velika poduzeća. Knjiga koja postoji i na hrvatskom tržištu oaza je nemogućih, ali (nažalost) istinitih primjera koja se svakodnevno događaju u firmama.

Opet sam se danas izvikala. Krenulo me to vikanje. To je za mene čudno jer mrzim vikače. Mrzim ljude koji gube kontrolu i vikom rješavaju stvari. No zato kada 100-ti put objašnjavam zašto i kako i 101 put se napravi krivo, ne preostaje mi drugo nego vikati.

Od danas uvodim novu terapiju same sebe. Kada me izbace iz takta, zadržat ću kontrolu, izreći što ih slijedi kratko, jasno i smireno, a onda popričati s mojim prijateljem Dilbertom na site-u ili u knjizi. On će mi reći kako je sve to normalno, da se ne treba živcirati, ne treba se uzbuđivati, čak će me i nasmijati.
Dobar je taj moj prijatelj Dilbert. Spomenik ću mu dignuti.

Loši su mi ljudi u odjelu, a to je slika i prilika mene kao šefa. Jest da smo zajedno tek 3 mjeseca i u 3 mjeseca je teško preodgojiti nesposobne i učiniti ih savršenim radnicima, ali to ne olakšava činjenicu da loši ljudi u odjelu oslikavaju lošeg šefa.

Jebi ga, voljela bih da mogu pisati kako u mom odjelu rade najpametniji, najljepši, najsposobniji, najvredniji ljudi, ali onda bih pisala bajke. Nisu takvi. No postat će takvi. Ili će otići. Sredine nema.

Demokracija je u punom zamahu. No u poslu ona ima ograničen broj mogućnosti:
- zaposli se u firmi i radi
- zaposli se u firmi, a ne radi što otvara dvije nove mogućnosti:
# počni raditi
# odi drugdje ne raditi.

Tu završava demokracija na poslu. Dobra vijest je da ipak svatko ima mogućnost izbora. Pa izvol'te. Nemojte zajebavati mene i druge.