Fora izreka. Dobro zvuči. A bilo bi lijepo i da je istinito. U potpunosti. Kod mene se tek sada nazire da postajem pametnija. No bolje ikad nego nikad.

Ne znam gdje mi pamet bila prije kada sam uvijek nakon prekida veze ostajala u prijateljskim odnosima s bivšim dečkima. To mi je bilo nešto predivno, ali tek sada vidim da je bilo forsirano. Radi se o tome da nema prijateljstva nakon propale veze. Ima pozdravljanja i ispijanja kavice po slučajnom susretu u prolazu. Pozdravi i poruke kada se sretnemo u gradskoj vrevi. No, nema prijateljstva, naročito onog pravog.

Postala sam ustvari svjesna toga tek unazad par mjeseci. Zašto mene zovu bivši i pričaju mi o svojim problemima u životu pa i o svojim sadašnjim curama? Nekad sam mislila da je to zato što imaju povjerenja u mene. Aha, baš sam prava plavuša. Otprilike je bivša cura zadnja rupa na svirali u tim situacijama. On je tada već toliko očajan jer nema svojim pravih prijatelja pri ruci da je svatko dobar, pa i bivša djevojka.

Bivše je bivše u svakom pogledu. Nema repova iz veze pa čak niti u obliku tog nekog forsiranog prijateljstva. Čestih poziva i izlazaka. Čestitki i poklona za rođendane. Ono što je prihvatljivo je 2-3 poziva godišnje, slučajan susret i kavica, izmjena normalnih vijesti o tome tko se oženio, udao, rastao, rodio, odeslio, doselio od stare ekipe. To je to. Hvala lijepa, doviđenja. Ono što je prihvatljivo je poznanstvo. Slučajan susret, ne pozivi na doručak, ručak, večeru, party...

Dragi moji svi bivši – bilo mi je drago ljubovat i prijateljevat s vama, ali nemam ja više volje niti živaca biti psihijatar za sve vaše pubertetske probleme. Pravo je vrijeme da zaista svatko od nas krene svojim putem.