U klincu sam cijeli vikend. I fizičkom i psihičkom. Mislila sam da će me proći ako prespavam petak. Nije. Mislila sam da će me proći ako prespavam i subotu. Ni to nije pomoglo. Osjećam se umorno, jadno, tužno, usamljeno... Vikend prošao „ni u šta“. Dva dana kvazi šetnje po gradu, ležanje pred TV-om i gledanje u prazno. Kave s frendicama su bile jedina svjetla točka, ali kratko su trajale.

Ja ne mogu opisati kako mrzim tako proveden bilo koji dan, a kamoli vikend. Otišla sam na vikend odmor, a dobila vikend klinac. Htjela se dobro zabaviti, a došlo mi je da plačem od muke. Htjela sam koketirati s dečkima da mi naraste ego, a društvo mi je pratio TV pred kojim sam više spavala, nego li ga gledala. Jebote, dva dana, 48 sati ja nisam napravila ništa, radila ništa, a osjećam se pretučeno i jadno i nikako si ne mogu objasniti kako sam dobro mogla iskoristiti te dane, a nisam.

Ja jednostavno ne mogu biti nekorisna. Ja ne mogu gubiti sate i dane ni u šta. Nije mi u karakteru! To me još više baci u bed. Razbolim se od nerada i lijenosti. Proživjela sam kao biljka i sada sam u klincu. Divan osjećaj za ići spavati,a još bolji će biti ujutro kada se probudim.

Nije to onaj vikend kada baš imam želju ležati i gledati filmove. To je odmor. Ovaj vikend je katastrofa. Ne želim ležati i dok o tome ramišljam, curim po fotelji u dnevnom boravku i okrećem se s lijevog boka na desni... da prođu trnci nastali od ležanja.

Nije me uopće briga jel' to od vremena ili nevremena, ili od umora, ili od puta, ili od više sile... ne želim tako provoditi dane, ne želim se tako osjećati... a najgore od svega jest da ja tu ne mogu ništa učiniti.....

Koji klinac od vikenda....