Ma ja se u potpunosti slažem s ovom izjavom. Čovjek je mlad koliko se mladim osjeća. Međutim, pri tome zaboravljamo samo jednu „sitnicu“ – naše misli jesu mlade i mogu postajati mlađe i mlađe, no naše tijelo je sve starije i starije i ne može više služiti mladim idejama. Jebiga, istina je.

Po mislima i po ponašanju i po idejama, ja se pomlađujem. Osjećam se tako jer se oko mene sakuplja sve više mlađih ljudi, eventualno moji vršnjaci. Za starije od mene sam hiperaktivna, neuhvatljiva, puna energije i volje. I zaista se tako osjećam.

No osjećam da moje tijelo baš ne podnosi ponajbolje sve moje aktivnosti. Osjećam umor. Osjećam da me malo boli noga ili ruka ili leđa ili glava... nakon izlaska, nakon pješačenja po cijeli dan, nakon pića, nakon dugog sjedenja...

Sve ja mogu učiniti jer volim i želim i uživam, ali sve ne mogu učiniti jer tijelo polako otkazuje poslušnost. Uz sav sport, kondiciju, svakodnevne aktivnosti, tijelo ipak stari i postaje samo starije. Nikako mlađe.

I što meni vrijedi što ću ja vjerojatno i u 60-toj godini (samo da je doživim) željeti izaći u disko, željeti putovati po svijetu, ako ću hodati sa štapom jer će mi noge biti slabe ili će me kičma mučiti. To je nepravedno. Zašto mladolike ideje ne mogu utjecati da i tijelo bude mladoliko. Što mi vrijedi jedno bez drugoga? Ili drugo bez prvoga? Kako god okreneš, starimo. Uzrečica i dalje za mene vrijedi, ali činjenice govore drugačije.