Nisam htjela nikoga na kraju. Htjela sam biti sama i na miru.
Jedan me razočarao, jedan lagao, jedan je djetinjast i odlučila sam imati samo svoj posao.
Sve sam lijepo isplanirala. Promjenu posla, vrijeme za sebe, vrijeme za druge.... zatvorila sam vrata do osjećaja.
Nisam očekivala jedne slatke smeđe okice... i jednu totalno zabavnu neopterećenu osobu s kojom se samo smijem... koja je u zadnjih par dana na mene ostavila jak dojam i koja mi sada ne izlazi iz glave...
Riječi koje sam dobila jučer od prijatelja otvorile su mi oči:
Tragedija života nije u tome što će se brzo okončati, već u tome što toliko čekamo da ga počnemo živjeti!
Počet ću zaista živjeti! Dok god Smeđe okice budu izazivale u meni ovakav osjećaj, neću se skrivati niti biti oprezna, sumnjičava ili puna straha. Pa čak i da ih više ne vidim, jako sam zahvalna Smeđim okicama da su uspjele izazvati ovaj osjećaj u meni. Znam onda da to još živi i da samo treba netko tko će znati kako to probuditi.
Hvala Smeđe okice...
