Danas je the day. Šaljem jednu prijavu na natječaj za jedan posao i idem na razgovor za drugi posao. Vjerojatno će oba slučaja biti riješena do kraja ove godine. Znači, u novu godinu ili barem tijekom prvog mjeseca prelazim na novo radno mjesto. Bravo ja.
Međutim, koliko god me veseli prelazak na novo radno mjesto, toliko me hvata lagana nervoza zbog davanja otkaza sadašnjem poslodavcu. Krivac su poslodavci, naravno. Imaju krivo uvriježeno mišljenje da ljudi davanjem otkaza na neki način izdaju firmu. Što uopće nije točno. Umjesto da budu zadovoljni da im osoba ide na bolje ili da je probaju zadržati ako im baš puno vrijedi, oni smatraju da ih netko izdaje. Mrzim takvo razmišljanje i zato sam malo nervozna. Uostalom, kada sam u prošloj firmi davala otkaz naučila sam da poslodavci (većina njih ustvari) imaju jako malo poštovanja za svoje radnike i vrijediš im dok donosiš novac. E pa zašto onda radnici ne bi mogli imati isto mišljenje – poslodavac vrijedi dok mu donosi dobro. Kada krene loše, pakuj stvari i ideš dalje.
Uglavnom, ja uopće nisam zabrinuta što će od ova dva posla upaliti, nego sam više zabrinuta za davanje otkaza. Što ćeš, jedno loše iskustvo ostaje zauvijek negdje duboko u tebi i sada pušem i na hladno.
Nisam zabrinuta za poslove jer su oni mene tražili. Za jedan posao znam sve uvjete i savršeno mi odgovaraju. Za drugi ću uvjete saznati danas. A onda razmišljanja i premišljanja. Što i kako?
Jebi ga, opet kažem, ma ne brinem ja za novi posao. Uopće mi nije stresna situacija doći u novu firmu i krenuti „ispočetka“. Meni je stresna situacija otići iz stare firme.