Jedva, jedva sam se suzdržala da nekulturno ne poklopim slušalicu. Meni telefon služi isključivo za kratke dogovore. Ja ne volim pričati na telefon bajke niti priče od Kulina bana pa do danas. Ja za to nemam vremena. Ako trebaš priče, dogovori sastanak uživo, a ako to ne želiš, miči mi se s puta. Ja jednostavno ne želim i ne volim pričati dugo na telefon.

Nazove mene jedan tip maloprije. Razgovor je trajao 27 minuta (?!?!?!?!?!?!?!?!?!?!?!?!), a jedino što sam ja uspjela progovoriti u tih 27 minuta navedeno je u naslovu.
Neki ljudi jednostavno imaju potrebu držati monolog bez obzira na temu, bez obzira na publiku, bez obzira na tuđe vrijeme... Razgovor nije vodio ničemu... Nakon 10 minuta sam prvi put rekla da moram ići... pa nakon 17 opet... Samo opraštanje je trajalo 10 fucking minuta....
Kvragu, bio je fiksni telefon i vjerojatno budući poslovni partner pa nisam mogla samo poklopiti (ah, glupi poslovni svijet), ali da je bio mobitel... odmah bih primjenila onu foru: „Halo, halo.. slabo vas čujem.... klik... tu-tu... tu-tu... „

Ma i kad je posao u pitanju, za neke ljude je bolje ne imati s njima posla, nego imati. Ne vrijedi to toliko truda, živaca i vremena. Čovjek me je jednostavno ubio u pojam. Ne treba ni spominjati da sam cijelo vrijeme razgovora tipkala po tastaturi, otvorila 101 Internet stranicu, gledala kako vani pada snijeg, crtala po papiru, slagala logičku kockicu... i samo ponavljala tekst iz naslova...
Pala mi na pamet ona fora video telefona. Ja sam izraziti protivnik tih stvarčica. Ne želim da me takvi kao ovaj vide što sve radim dok oni recitiraju besmislene stvari. Ma ne želim uopće pomisliti na to. Hoću sadržati svoje pravo da radim face, glupiram se, crtam, pišem, čitam nešto sasvim deseto... kad već moram visiti na telefonu... A ne volim visiti na telefonu...
(Izuzetak su dragi ljudi :) )