Vratila sam se opet razmišljanjima o ljubavi. Vani je užasno hladno. Mrak se već pomalo spušta. Radim... a misli tu i tamo pobjegnu razmišljanju o ljubavi. Neću niti pokušavati oduprijeti se tome. Jednostavno ću prihvatiti to stanje i nositi se s njime što je moguće lakše. Sreća da ću večeras provesti večer u velikom društvu. Nadam se i veselom. Inače, ne znam što bi mi se sve motalo po glavi.
Ma nije loš ovaj feeling, ali osjećam se ranjivom, nezaštićenom, slabom... Osjećam da bih "pala" na bilo koga tko bi pokazao malo više pažnje prema meni. Ne želim pasti na bilo koga.
Ovo ustvari nije dobro razdoblje... jer, ako mi se bilo tko približi... ja ću se, kao malo dijete željno nečije ljubavi i zagrljaja, uhvatiti za bilo koga. A onda opet otići, kada se vratim svojoj razboritosti, hladnoći i samodostatnosti.
Danas u meni vlada onaj osjećajni dio mene, onaj kojeg baš ne volim previše, onaj kojeg potiskujem što je više moguće. Volim kad se ovaj dio mene pojavi kada sam u vezi. Međutim, ne volim kada se pojavi sada... dok sam sama...

Slušam pjesmu Snena od Putokaza... i zamišljam ove stihove:

Hodati po jezeru
Na visokim petama
........
I voziti se romobilom
Oko Mjeseca
.........
Tko to može
Tko to može

Zamišljam da ja to mogu...