Umjesto Cosmopolitena, za koji sam zaključila da definitivno više ne može biti „lektira“ niti dok čekam autobus na kolodvoru na putu za Rijeku, zadnji put kupila sam Elle (mislim da se tako zove i piše). OK, moram priznati da je to već nešto normalnije. Tu se ipak da nešto pročitati za što odmah ne pomislim kako želim sresti autor(a)icu i udaviti ga/je na licu mjesta.
Zaustavila sam se na tekstu koji govori o braku, a u kojem progovaraju žene. Hm, zamislih se nad svojim stavom o braku. Oooooo mijenjao se on kroz godine mog odrastanja.

Prva faza bila je definitivno i apsolutno NE braku. Zaista sam kategorički tvrdila da mi ne pada na pamet udavati se i biti žena koja će kuhati, prati, peglati, pu.... (kako se kaže) mužu i imati ne znam ni ja koliko djece. To nije postojalo za mene. Oduvijek sam bila za karijeru i poslovne uspjehe.

Onda je došla faza u kojoj sam imala veze koje su bile odlične i koje su vodile braku i čak sam se s vremenom prilagodila tome da bih se možda mogla udati. MOŽDA, ako bi muškarac zaista bio nešto posebno, nešto za što bi vrijedilo „žrtvovati“ slobodu. Ali, o djeci nikako nisam željela razmišljati. Tu je bilo kategoričko ne. A što da kažem?
Bila su četiri muškarca s kojima sam razgovarala o braku i onda kada je razgovor postajao vrlo ozbiljan, ja zbrisah. Zašto? Nemam pojma. Ni dan danas mi nije žao. Da li je razlog strah od vječnog vezivanja? Vjerojatno jeste. Da li nešto drugo nije štimalo što možda nisam mogla zamisliti za cijeli život kao manu? Možda je bilo i to.

Sada je na snazi treća faza. U toj fazi sam indiferentna prema braku i prema djeci. Nadam se da se majke neće zgroziti nad ovom izjavom. Međutim, ona ne znači da ja ne volim i ne želim djecu. Ona samo znači da se kod mene nije razvio pravi majčinski instinkt. Međutim, ako mi se dogodi djete, rodila bih ga. I vjerujem da bi se onda moj stav promijenio. I da bih bila najbolja mama na svijetu.
Vraćam se na brak. Indiferencija prema braku znači da se ne žurim udati pod svaku cijenu jer mi kucaju razni satovi o kojima svi pričaju. Ja se ne osjećam tako. Čekat ću onu jednu posebnu osobu s kojom bih voljela imati posebnu vezu. Hoće li ona biti ovjerena pred bogom ili vragom, nije bitno. Bitno da štima. Da, ja želim imati posebnu osobu i biti s njom dok bude obostrana želja takva. Mislim da ja želim biti vječna djevojka koja ima svog dečka s kojim uživa. O ostalome ne bih ako baš ne moram. Ja nikada zaista nisam zamišljala kako će izgledati moja udaja. Mislim da se još uvijek prilagođavam na činjenicu da je normalno udati se jednog dana.

Ma živjela sam ja s dečkom i to je bilo jedno od najljepših razdoblja mog života. I da, imala sam uspješan posao i radila sam kućne poslove i imala svoju slobodu. To je bila veza u kojoj je svatko imao svoj dio života i imali smo zajednički život. Probala sam, imam dobra iskustva, ali svejedno strah od bračnog vezivanja ostaje. Ili to ili strah od muškarca koji će me pokušati „staviti na red“ u smislu da neću moći izlaziti, putovati, baviti se sportom u ovolikoj mjeri.

Što je kod mene izazvalo ovako mišljenje duga je priča. Prava priča za neki drugi razgovor sa sobom (i vama).
Ono što mene zanima jest što je to što brak zapravo donosi? U čemu je razlika između braka i tzv. divljeg braka? U nekim zakonskim pravima? To je jedino što mi pada na pamet. Zakon se drugačije odnosi prema zakonitom bračnog drugu nego onom divljem :).

U tekstu koji sam čitala zaintrigirala su me pitanja:
1. Da li nam (ženama) brak donosi obveze, a mužu prava?
2. Od kada zarađuju za život i nose se sa svijetom oko sebe, zašto bi pristale na život u kojem su same sebi na drugome mjestu?
Bila je tu i izjava: Brak je rad i ne može uspjeti prepušten slučaju. Aha, kao veza nije. Ma i veza je rad i trud i ne može biti prepuštena slučaju.

Ma što god bila prava istina, znate što? Ja ću ipak priznati da se bojim odreći potpuno svoje slobode na papiru. Strah je vrag, a mislim da sam upravo dokučila svoj najveći strah. Ostati bez slobode i ući u život u kojem ću sama sebi biti na drugom mjestu. Mislim, ne govorim o nekom vremenskom periodu kojem se nazire kraj. Govorim o periodu do kraja života. I sad, dok pišem, sve mi je gore o tome razmišljati.

Vjerujem da ima puno ljudi koji ne mogu zamisliti ovakav stav. Vjerujem da ima i onih kojima je to normalno. Niti jedni niti drugi ne razumiju drugu stranu. I možemo jedni druge uvjeravati kako je baš ova naša strana bolja, ali to nema smisla. Ostanimo svatko na svojoj strani jer očito smo tako naučili živjeti i to je ono što nas u životu vodi.

Moja draga mama mi dan danas kaže: „Kćeri, kako si prostreš, tako ćeš ležati“. Mislim da sam je zaista preozbiljno shvatila i sada tu prostriku namještam.. namještam... i opet namještam, a ona nikako nije idealna.