Legla sam...
bilo je oko 3 ujutro...
nakon još jednog izlaska...
nakon veselog društva...
nakon nekog broja pića...
u mračnoj sobi...
u hladan krevet...

Budim se...
9 sati je...
krevet je sada topao...
plahte zgužvane od nemirnog sna...
tišina je užasno glasna...
samoća je užasno bolna...
kuham kavu i pijem je sama...
i razmišljam o još jednom danu...

Još jedna nedjelja je osvanula. Ma dan kao i svaki drugi. Probudila sam i pomislila kako sam sama. Jako mrzim probuditi se i pomisliti prvo na to. Ponekad mislim kako se želim ustati na lijevu nogu pa da učinim dan zanimljivijim. Ponekad bih da se probudim negdje drugdje pa da pomislim „Uh, a gdje sam to ja?“.
Ali ne. Ja se budim u svom krevetu. Sama. I pomislim upravo na to kako sam sama. Veselo društvo od jučer je zaboravljeno... Razlog izlaska je zaboravljen, ako ga je i bilo... Pomisao o samoći uništava sve planove u današnjem danu...

Kao da jedan dio mene umre...
i nemam snage ustati se iz kreveta...
nemam snage nasmiješiti se nečemu u ovom novom danu...
nemam snage biti optimista...
ma valjda je i nama dozvoljeno jedan dan zaviriti u svijet pesimizma....