evo jedna poema o mraku i svjetlu koju mi je jednom u pismu poslala moja mama:
a PUT K SEBI a
IDI, IAKO JE NOC NEPROZIRNA
I NE BOJ SE STISNUTOGA MRAKA
I U NAJVECOJ TAMI ZIVOTA
JEDNA BIJELA SVJETLOST SJAJI
TA SVJETLOST SVE LJUDE RADJA
TA SVJETLOST DOBRE LJUDE SPAJA
AKO SE COVJEK U TAMI IZGUBI
ONA GA TAMO NJEZNO PRIGRLI
MRAK UMIRE KAD GA SVJETLO OGRNE
TAME NESTAJE KAD JE LJUBAV DIRNE
STRAH SE GUBI KAD NJEZNOST SE NEKOM DA
DARUJ SAMO SEBE I VIDJET CES KAKO SVJETLOST SJA
AKO JE SRCE TVOJE PUNO RADOSTI
AKO JE SRCE TVOJE PUNO LJUBAVI
RAZGRNUT CE SE NEPROHODNE MAGLE
I PREPOZNAT CES SJAJ SVJETLOSTI.
TI KRENI PUT SVOGA CISTOG SRCA
A JA CU POTRAZITI SVOJE
NA KRAJU NASEG DUGOG PUTA
SVJETLO LJUBAVI TAKNUT CE OBOJE
Oznake: svjetlost, ljubav, a, mama, pjesma