Razmišljam naglas
Zaspala je zadnja ruža hrvatska
Nisam od onih koja leti na grob svojih dragih samo jednom godišnje pa da se moram „isprsit“ kolik ću aranžman cvijeća i koliko svijeća kupiti, nego sam od onih koji odlaze gotovo svaki vikend čak ponekad i praznih ruku. Ne odlazim za grob zbog ljudi i da me se vidi nego odlazim isključivo zbog sebe.
Mah, i inače mnogo stvari koje radim isključivo su za moju dušu, a ne za hvalisanja. Nekad se pitam što koga uopće briga eto konkretno za odlaske na groblje, ali nemali broj puta sam se uvjerila da ima onih koji o tome stvarno vode brigu.
No, na ovo današnje razmišljanje potakla me pjesma koja je i dan danas popularna, a nije niti sanjala da će to postati. A sve zato jer se „rodila“ u pravo vrijeme i na pravom mjestu ili možda krivom, tko to zna. Uglavnom, postigla je popularnost zbog totalno drugačije interpretacije od one kojom je nastala...posvećena je majci, a mnogi su je povezali sa ondašnjim promjenama u Hrvatskoj odnosno još tada Jugoslavijom. Ne ulazim u ta kriva tumačenja, meni je uvijek bila upravo ono prvotno, izvorno, „mojoj majci“.
Vrlo je se često sjetim i te pjesme i majke i baš zato mi ovi dani koje nazivam „letnja po groblju“ ne predstavljaju ništa posebno. Posebni su možda jedino zato što inače preko godine nikad nema toliko ljudi po groblju pa se ta, inače, mjesta osame i tišine u par dana pretvore u vesele cvjetne parkove.
Vjerovali mi ili ne baš tih dana zaboravim na svoje svakidašnje jadikovke, a misli mi obuzmu upravo ti i takvi. Dođem k svojoj majci na grob, sjednem i pitam je „Jel bi tebi što značilo da bubnem dvjestotinjak kuna za jedan ovakav aranžman?“ Osmjeh mi skoči na lice jer kao da stane ispred mene i kaže mi „Odvedi dicu na pizzu i na sladoled!“
Nije ona jedina koja je napustila ovaj svijet, mnogo je još dragih ljudi, djedova, obiteljskih prijatelja, školskih kolega...i naravno da se svih na poseban način sjetim vrlo često i normalno je da nedostaju, ali majku najviše i najčešće spominjem. Svako dijete to najbolje razumije i zna odgovor na pitanje „Zašto?“
Ona je moja ruža hrvatska koja je zaspala još početkom 90ih, ali u mom srcu živi i živjet će vječno, baš kao i pjesma „Ruža hrvatska“.
30.10.2015. u 08:49 | 0 Komentara | Print | # | ^
Ma kakav bio moj rodni prag, ipak mi je mio i drag
Jesu vam poznati ovi naslovni stihovi? Da, Ježeva kućica. Koliko je takvih kućica, koliko je takvih ježeva među nama ljudima? Možda je više onih drugih, ali ja sam vam poput ovog ježa i baš me briga za druge. Eto već u samom uvodnom dijelu dajem naslutiti o čemu danas razmišljam, iako je moja priča o kućici ne malo, nego puno drugačija. Shvatit ćete zašto…
Već iz prijašnjih razmišljanja mnogo ste toga o meni pročitali, sad koliko vam je ovaj dio oko stanovanja ostao u glavi ne znam, pa ću samo ukratko taj dio istaknuti. Rodila se u Zagrebu, živjela u njegovoj okolici, a krv čista lička, praznici i slobodno vrijeme od obaveza uvijek je bila Lika, pa se tamo i udala, a onda onaj teži dio, raspad sistema (šalim se na svoj račun) i ponovni povratak u grad. Eh, sad će vam možda biti jasnije zašto sam rekla da je moja priča o mojoj „kućici“ malo drugačija.
Srce mi je tamo doli u onom ličkom malom selu. Ne bi vjerovali, ali da. Bez obzira što sam tek nekoliko godina tamo živjela, ali moje je srce tamo. No, ne kukam, ne patim, nego na neki svoj način to malo selo uzdižem i spominjem gdje god stignem (najveći vidljivi dokaz tome su Priče iz ličkog kraja).
Eh, sad ide onaj dio…tamo je bila moja kuća, kuća gdje sam zasnovala obitelj, kuća moje djece…ali…ono što je trebalo biti, pravi dom, nažalost nije bio. Tada nisam znala uživati u prirodi kojom sam bila okružena, u svim ljepotama tog kraja o kojem posljednih godina toliko pišem i govorim, nisam mogla zbog eto nekih drugih usuđujem se reći životnih i mnogo važnijih stvari koje su mi bile na prvom mjestu. Stvari koje su me „pritiskale“ da nisam znala uživati u sitnicama, nego samo trčala i hrlila za nekim materijalnim stvarima, kojih nikad nije bilo dosta. Ne krivim nikoga zbog toga, doista nikoga, nego sebe samu jer nisam bila dovoljno jaka uzeti život u svoje ruke i uživati!
Danas, u periferiji glavnoga grada u jednom malom podstanarskom stančiću, sa svojim fakinima osjećam onu toplinu doma koju nisam osjetila u kući dvokatnici. Nevjerojatno, jel da? Ili možda i nije? Život čovjeka nauči mnogočemu. Vrlo često spominjem materijalne stvari koje su mi danas toliko nebitne, toliko da me nije briga dal imam delimano posuđe ili tefalovu peglu ili kožnu kutnu garnituru ili masu takvih stvari. Bitno mi je samo jedno; da se svaki dan budimo sa osmjehom na licu, da svaki dan nalazimo razlog za smijeh, radost i veselje. Evo vam jedan primjer… Ne skupljam suhu robu na hrpu nego je složim u ormar i kad mi što treba izvučem, popeglam na kuhinjskom podu! Ne kupujem stol za peglanje. Ne zato jer ga ne bi mogla kupiti, nego zato što mi ne treba! Aha, jesam vam već negdje prije spomenula u čemu kuham kavu? Ne u aparatima, nego u đezvici staroj više od mene, a u kojoj je još pok.majka kuhala kavu. Nije me briga što je već sva zagorena da se ne može dobro niti oprati. Eto, samo nekoliko primjera sam vam navela.
Eh, da, kad spominjem buđenje s osmjehom moram priznati ovih dana to i nije tako… Mlađi sin ima svako jutro rituale plakanja kad kreće u školu, jer mu se ne ide! To je eto trenutni period, ali nadam se da će i on proći.
Što želim reći danas s ovim svojim razmišljanjem? Nije važno gdje si, niti što imaš, niti jesi li podstanar ili u kuli i vili nego je bitno da si sretan! Da, to sam i ja, sretna! Poput Ježurke Ježića, iako on nije bio podstanar, ali dok god redovitno plaćam stanarinu mogu za ovaj dom reći:
„Prost je i skroman, ali je moj, tu sam slobodna i gazda svoj! „
Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda
Sjedim evo danas i razmišljam o životu… U ovih proteklih nekoliko dana došla je do mene vijest o prestanku dva života. Nisu bili stari da bi mogla reći „lijepe su godine doživjeli“, nego tako mladi, a tako bolesni… Svi mi nekud iz dana u dan trčimo, za nečim hrlimo, a onda čujemo jednu takvu vijest i žurba taj tren stane.
Šteta što češće kroz dan ne zastanemo i razmislimo kamo jurimo, šteta što nas uglavnom samo takve vijesti potaknu na takva razmišljanja. Ne kažemo bez veze „ljudi smo“. Da, valjda zato tako i funkcioniramo…jer smo ljudi. Ja sam jedna od onih koja nastoji ne razmišljati previše i preko dana si natovarim obaveza potrebnih i nepotrebnih samo da me ne obuzmu prevelika razmišljanja, a sve zato jer ih se bojim odnosno bojim se kamo bi me mogla odvesti. U svemu treba biti umjeren, pa valjda i u razmišljanju.
Čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda!
Citati koji su dali naslov mom današnjem razmišljanju vrlo su poznati, vrlo se često spominju i jedni su od onih meni najdražih koje vučem kroz život još od osnovne škole kada su bili zadani kao naslov jednog sastavka za zadaćnicu. Toliko lijep, toliko snažan, toliko velik! Čovječe pazi da ideš malen ispod zvijezda… Svi smo mi različiti, što znači da si svatko od nas različito tumači značenje ovog stiha. Meni veličina ne leži u materijalnom bogatstvu. Meni veličina leži u nečem što nema materijalnu vrijednost. I upravo tome težim, ne oduvijek, moram priznati, nego u zadnjih desetak godina kada sam životnim nedaćama shvatila da sam najbogatija postala onog trenutka kada sam ostala bez gotovo ičeg materijalnog. Tada sam shvatila kako sam zapravo bogata osoba.
Pusti da cijelog tebe prođe blaga svjetlost zvijezda!
I ako pogledam stihove koji slijede, dolazi i još veća motivacija upravo za takvim životom. Osjetila sam tu blagost i svjetlost zvijezda o kojima A.B. Šimić govori ne onda kada sam kupovala nešto, nego onda kada sam davala lijepu riječ, savjet, osmijeh…
Da ni za čim ne žališ kad se budeš
zadnjim pogledima rastajo od zvijezda!
Kao što sam već spomenula, ljudi smo, pa tako i griješimo, svi mi, pa i ja. Uf, i te koliko, ali kad iz tih pogrešaka nešto naučiš, tada nema smisla nazivati iste greškama nego lekcijama. Svi mi jedni od drugih učimo, svi mi jedni druge učimo. Svak je od nas zvijezda na svoj način.
Vrlo često me znaju pitati „pa jel ti žao zbog ovog ili onog“, a moj odgovor je uvijek „Ne, nije mi žao zbog ničega što sam učinila jer da nisam to i to učinila ne bi ni danas bila ovo što jesam. Više mi je žao zbog onoga što nisam učinila.“
Na svom koncu mjesto u prah prijeđi sav u zvijezde!
I da se vratim na početak svojeg današnjeg razmišljanja, vijesti o smrti dragih ili tek poznatih ljudi. Bolest ili samovoljna želja za odlaskom sa ovoga svijeta ili neki treći uzrok što ih više nema, zar je važno tražiti odgovor na pitanje „Zašto?!“ Nema ih i to je jedino što znam i što je dovoljno da znam. Svoj su život proživjeli najbolje što su znali i mogli i kako god da su otišli sigurna sam da su pronašli svoje mjesto među zvijezdama.
Prije nego sam sebi postaviš dijagnozu "lud", provjeri da nisi okružen seronjama
Zašto gotovo uvijek i u gotovo 99% primjera ljudi koji su drugačiji od većine onih kojima su okruženi dobivaju etiketu lud ili glup ili mutav ili hrpu drugih sličnih naziva?!
E upravo o tome danas razmišljam jer sam se i sama vrlo često znala upravo tako osjećati. Kao da nisam normalna ili da moji postupci nisu normalni. O, da se razumijemo za mnoge svoje postupke i priznajem da nisu (bili) normalni, ALI oni su uvijek bili rezultat neke prethodne situacije koja je kulminirala do tog „ludila“. To je ono što masa ljudi radi: osuđuje i prosuđuje na temelju trenutne situacije, na prvi pogled i bez razmišljanja.
I sama sam vrlo često, doista vrlo često imala i predrasude i osude prema ljudima, ali sam s vremenom, a ponajviše osjetivši na vlastitoj koži kada sam i sama osjetila kakav je to užasan osjećaj, biti osuđen, prozvan kojekakvim pogrdnim imenima, tek tada sam počela učiti ljude upoznavati. Ne osuđujem više nikoga i ništa. Tko mi odgovara s tim se družim, a tko ne, jednostavno se odmaknem i to je to. Zašto bi samu sebe forsirala bit okružena ljudima od kojih me boli glava ili koji mi nabijaju nekakav osjećaj manje vrijednosti ili bilo što tome slično? Isto tako, zašto bi bilo tko sa mnom imao bilo kakva posla ako se zbog moje prisutnosti osjeća poput ugrožene vrste. Ma katastrofa.
Taj je život toliko kratak da bi ga potratili na takve ljude i na takve osjećaje uz toliko prekrasnih ljudi i doživljaja i situacija.
Prije nekoliko dana imala sam priliku popričati s jednim starim poznanikom, koji mi je uvijek bio baš samo poznanik i za kojeg sam prije par godina čula da je upao u probleme. Naravno bio je na vrhu repertoara seoskih priča. E tu meni inače proradi kliker jer kad nekoga cijelo selo uzdiže na stup srama, e pa taj čovjek sigurno je bolji od 99% toga sela. I mislite da se u to nisam uvjerila? Mnogi tako lako ciljaju prstom, a ti „mnogi“ uglavnom su oni koji ispred svog praga imaju smeća da bi slobodno mogli konkurirati Jakuševcu. Razumijete o čemu i o kakvim ljudima govorim?
No, nažalost, baš takva skupina „krasnih ljudi“ u stanju su jednog pojedinca psihički uništiti da se i sam počne pitati „ pa čovječe je l’ možda sa mnom doista nešto nije u redu?!“ Znam ja to jer sam i sama to doživjela ne jednom. Jednostavno se moraš malo odmaknuti od te sredine i ući u neke druge krugove ljudi da bi shvatio s kim tu nešto ne štima.
Neću dalje duljiti jer mislim da sam vam u ovih nekoliko misli dala povoda za razmišljanje. Za kraj ću vam još samo ispričati jednu poučnu priču na koju sam nedavno nabasala na internetu:
Žena bjelkinja, stara oko pedeset godina, sjeda pored jednog crnca.Vidno uznemirena pozove stjuardesu.
Stjuardesa: „U čemu je problem, gospođo?“
Bijela žena: „Zar ne vidite? Smjestili ste me pored jednog crnca!!Nezamislivo mi je sjediti pored jednog od tih..odvratnih ljudi. Dajte mi drugo mjesto, molim vas!“
Stjuardesa: „Čini mi se da su sva mjesta zauzeta. Provjerit ću ima li koje prazno.“
Stjuardesa se vratila nakon nekoliko minuta: „Gospođo, u ekonomskoj klasi nema mjesta. Imamo još jedno jedino mjesto u prvoj klasi.“
Prije nego je gospođa uspjela izustiti i jednu jedinu riječ, stjuardesa nastavi: „U našoj aviokompaniji je gotovo nedopustivo da putnik iz ekonomske klase sjedi u prvoj klasi. Ali, isto tako, bilo bi skandalozno siliti nekoga da sjedi pored osobe koja je ispod svih nivoa.“
Zatim se okrene crncu i reče:
„Gospodine, ako želite, uzmite svoju ručnu prtljagu i premjestite se u prvu klasu.“
Putnici koji su slušali ovaj razgovor spontano su počeli pljeskati.
Duša bećarska
Evo ovih dana svjedoci smo mnogih što lijepih, što smiješnih, što pravednih, što nepravednih situacija. Dok jedni strepe na sudskim stolicama o kojima ovisi njihova sloboda, drugi kreću u lov na glasove, treći se štrajkom bore za svoja prava, a u moru tih vijesti, samo jedan (p)ostao je poput nezapamćene oluje. Znate o kome pričam? Bećaru koji je otpjevao stih bećarca zbog kojeg je stigao u centar medijskih zbivanja. Da se nije tako zbilo možda bi i zaboravili što je bećarac, ali ovako ne samo da nas je podsjetio nego nam i dao pokretačku snagu da ga pjevamo, da s njim veselimo sve oko sebe, da se s njim na račun i ovako surovog života malo pošalimo, pa ako treba i narugamo, a kako će tko to shvatiti zar je bitno?
Jedan bećarac, štoviše jedan stih bećarca potaknuo je lavinu različitih razmišljanja i ako sam dobro primjetila u toj lavini više je onih koju daju bezuvjetnu podršku tom čovjeku i bećarcu općenito.
Vjerujte mi da sam i ja jedna od njih! Inače sam u svemu vrlo sklona samoj sebi i nekom svom stavu koji je vrlo često oprečan većini, ali u ovom slučaju ne. I sama sam se vrlo često našla na udaru komentara jer sviram harmoniku. Znate onaj zaostali mentalitet ljudi koji govori „Zar to priliči jednoj ženi?“. Nisu ni svjesni da su me s takvih komentarima još poticali da još više i jače sviram. Sva sreća da sam bar u tome imala podršku obitelji, a posebno bake koja i dan danas čim joj dođem kaže „Oćeš ti meni malo posvirat!“. Tako već 23 godine. Od onih običnih dječjih pjesmica, etida i klasičnih skladbi kroz glazbenu školu, pa danas do čistih narodnih, domaćih, ličkih pjesama. Našla sam sebe u svemu tome, usprkos izjavama „vidi je ko bećarina“.
Eh, tako eto ta bećarina ili bolje reći bećaruša danas kroz svoje razmišljanje daje svoju podršku bećarcu. Na youtubu je na vrh izašla snimka dvoboja bećarca između muških i jedne bake. Upravo s tim videom završit ću današnje razmišljanje.
Svima vama preporučam da svaki dan svog života ispišete jednim stihom bećarca, a onima koji smatraju da je to „previše“ poručujem nek začepe uši i zabiju glavu u mišju rupu. Život će proći ovako ili onako, e pa ako mogu birat, biram da mi prođe u veselju!
VIDEO: DVOBOJ BEĆARACA 03.10.2015. u 09:32 | 0 Komentara | Print | # | ^
