Razmišljam naglas
Dan kada sam dobila najveću i najljepšu titulu...
Eh, da...baš na današnji dan, 19. veljače 2007. godine krenuo je put od Branke do mame Branke. Nisam to tada još niti znala jer je termin bio 08. ožujka. Trebao je to biti još samo jedan uobičajen pregled.
Sjećam se točno da sam bila naručena na pregled u 17h, ali bila sam neopisivo uznemirena... Još nekoliko dana prije mi se puno toga nakupilo i valjda je toga dana sve kulminiralo u mom organizmu. Muž (sada bivši) je toga dana radio ujutro, došao s posla i odvezao me u Ogulin na pregled. Ja u ordinaciju, najprije k sestri one već uobičajene stvari, težina, tlak...ali ovaj put je mjerenje tlaka bilo 5x, a ne jednom. Sestra zove liječnika. Vidim ja da su se oni uzmuvali da nešto ne štima. Gledaju me, pitaju „Branka, jeste dobro? Jeste se što uzrujali? Jeste se što preplašili“, a meni je odgovor na sve bio „Ma nisam, zar nešto nije u redu?!“ . Liječnik odgovara „Tlak Vam je dosta povišen, ali ajmo obaviti pregled do kraja pa ćemo onda još jednom tlak“. Sve ostalo u redu, na ultrazvuku sve u redu, ajmo opet mjerit tlak...ništa bolje... E onda kad mi je rekao „Najbolje bi bilo da Vas ostavimo večeras u bolnici da možemo malo pratit taj tlak.“ Eh, taj tren mislim da mi je tek skočio, ali pokušavala sam samu sebe smirivat (jer inače ne volim bolnice od nikad, a tko voli) jer je ipak je to zbog mog djeteta da mu se što ne dogodi.
Cijelu tu noć nisam oka sklopila... gledala sam u strop sobe...pa kroz prozor koji je odavao tek djelić neba i malo svjetlosti ulične rasvjete...
Suze su mi tekle niz lice...bio je to osjećaj koji najvjerojatnije nikad neću zaboraviti...hrpa isprepletenih osjećaja...strah hoće li sve biti u redu, tuga jer sam se sjetila mame koju valjda nikad toliko silno nisam trebala kao tada, a i tate s kojim u tom trenutku nisam bila u dobrim odnosima već duže vrijeme...a s druge strane osjećaj nekog veselja jer sam predosjećala da će dijete koje nosim u svojoj utrobi doći na svijet prije nego što mislim.. U svim tim mislim noć je otišla...
Svanulo je jutro. Oko mene liječnici, sestre, hrpa se njih uzmuvala opet oko mene da sam se osjećala ko prase pred klanje (Bože slobodi!), ali nisam puno ni fulala. Bile su to pripreme za carski rez. Iako mi nisu još ništa govorili, nego mi i dalje svako malo provjeravali tlak i svako malo davali i tablete i inekcije ne bi li ga skinuli, ali ništa više nije djelovalo. Posljednje mjerenje bilo je oko 13h, trenutak kada je taj moj tlak dosegnuo vrhunac 160/140. Nije bilo uobičajenih predporođajnih rituala, ničega, nego hitan carski rez. Sjećam se da sam se neposredno prije toga čula s mužem koji je za to vrijeme bio na poslu, još sam mu naručivala što mi treba donijeti od stvari, ali ni govora još nije bilo niti sam znala da će se već za 10min odigrat što se odigralo. Ja više ništa nisam znala...probudila sam se u nekoj bijeloj sobi s užasnom mučninom i glavoboljom...toga se sjećam... i liječnika koji je stajao pokraj mene i rekao mi „Branka, čestitam dobili ste dječaka!“. E tad sam se razrikala ko junica (kako bi moja baba rekla), ma nikakva mučnina ni glavobolja i bol više nisu bile prisutne, ništa! Samo sam razmišljala kad ću vidjet tog malog mudonju tim više što sam kroz cijelu trudnoću bila uvjerena da ću rodit curicu i što su me sve babe po selu uvjeravale da nosim curicu, a liječnik nije jednostavno želio reći sve eto do trenutka kada je to dijete stiglo na svijet.
Zašto sam mu dala ime Mateo? Mateo je muško ime grčkog porijekla. Značenje imena (kao i sličnih oblika tog imena) je nastalo od grčke riječi Matthias što znači "Božji dar". „Božji dar“... Lavinu negativnosti koja se godinama oko mene slagala to malo stvorenje teško tek 3000g uništio i okrenuo sve pozitivno naopačke, a mene učinio najsretnijom ženom na svijetu!
Što se sve kasnije događalo u našoj obitelji nikada nije i neće imati veze s mojim prvim djetešcem, a ni onim drugim o kojem ću ispričati priču za mjesec dana. Sva su djeca poseban dar, ali sva! I da su ne znam kakva, mi roditelji smo ti koji im iz dana u dan moramo govorit i pokazivat kolik su dar, a za to nam ne treba puno riječi nego samo puno ljubavi. Oni nisu krivi za raspad braka, za razdor među partnerima, apsolutno za ništa oni nisu krivi i zato se treba truditi da tu krivnju ni ne osjećaju!
Moj Mateo sutra 20.veljače slavi svoj 9.rođendan. Svjesna sam toga da odrasta i da nikad više neće biti ono djetešce koji viri iz deklina, ali sam svjesna i toga da će uvijek i zauvijek i bez obzira na sve što bude i kakav bude, uvijek biti moje dijete. To je poseban dan i dan koji će u mojim očima uvijek biti velik i svečan i dan koji će me pratiti do kraja života jer mi je baš tada jedno malo sićušno stvorenje dalo najveću i najljepšu titulu..MAMA!
Problem današnjice? Nedostatak komunikacije!
Nema me već duuuuugo u mojim razmišljanjima...stoga je vrijeme da nešto napišem.
Nekoliko situacija iz prethodnih dana natjeralo me da ih pretočim u riječi, ne zato da bi se s nečim hvalila, nego da i svi vi koji čitate ove moje črčkarije malo razmislite...a ako vi o tome razmislite, tada ćete to razmišljanje zasigurno podijeliti sa svojim prijateljem, on će pak sa svojim itd. Kužite?
Evo nekoliko primjera...
Vrlo se često žalimo kako nam stižu opomene za neplaćene račune. No, jeste li kad pokušali nazvati onaj broj koji se krije negdje na toj opomeni među kontaktom ili poslali mail koji se također negdje krije? Znate što ću vam reć iskreno? Ja nisam, nego bi uvijek čekala ili drugu opomenu pa lagano i rješenje o ovrsi ili dočekala novce pa prije toga svega taj dug platila. Činiila sam tako sve donedavna kada sam odlučila poslati mail na dvije opomene uslijed zakašnjelog plaćanja nekih računa. I ne bi vjerovali koliko su me odgovori ugodno iznenadili. Bili su nešto tipa "Poštovana, ukoliko ne možete dugovanje podmiriti u cjelosti, moguć je dogovor u otplati na rate." Dogovor postignut bez daljnjih postupaka.
Ili pak primjer u dogovorima za neku kavu s nekim prijateljima... Sve dogovorite, a onda ti nešto iskrsne, pa zar nije onda lijepo samo na vrijeme javit, poslat poručicu "Ej, vidimo se neki drugi dan, iskrsnulo mi je nešto što ne mogu odgoditi" Ah, a dobro, ima ljudi koji će na takvu poruku odgovoriti "Da, sve ti je važnije od mene", a to je pogrešno razmišljanje i tu vrlo često dolazi do nesuglasica i razdora u međuljudskim odnosima.
Uvijek treba znat udahnut, pa onda odgovorit, a ne onako na prvu. Moram priznati da sam nekad davno i ja tako reagirala "Šta sad ovo, šta sad ono, zašto baš sad, zašto to ne odgodiš...?!". Sve dok i sama nisam došla u takvu situaciju da sam morala neki dogovor odgoditi zbog nečeg drugog. Tada sam shvatila "Pa vidiš kako sam ja nekad prije glupo reagirala, a nisam htjela razmislit i sama sebi reći: Ok, sad ne možemo, budemo drugi put i nikom ništa!" Čak ako osjetiš da ti druga strana nešto laže i mulja i da samo izbjegava susret s tobom, zar je to tvoj problem?! Kome je stalo, potrudit će se naći opet priliku da se vidite, a kome nije, onda i bolje da je podalje.
Život je prekratak za ljutnju, prekratak!
Do ljutnje i nesuglasice dolazi samo zato što nemamo dovoljno sluha jedni za druge!
Nemamo dovoljno razumijevanja jedni za druge!
Nemamo dovoljno povjerenja jedni u druge!
Nemamo dovoljno komunikacije jedni s drugima!
Photo/ringeraja.hr
10.02.2016. u 12:54 | 0 Komentara | Print | # | ^
