Razmišljam naglas
Nesreće se događaju s razlogom...
Jeste li čuli da je netko poznat nastradao?
Jeste li čuli da je netko imao prometnu nesreću?
Jeste li čuli da je nekom dijagnosticirana teška bolest?
Jeste li čuli da je netko preminuo?
Jeste li čuli da je netko poginuo?
Jeste, jel tako, i to ne jednom. Jel se sjećate osjećaja i misli koje su vam u tom trenutku prohujala glavom? Zasigurno je jedna od njih bila "Bože, što li je život?! Sad te ima, a već u trenu te nema! Oko čega razbijam glavu, a vidi te žalosti..."
No, ode dan, dva, tjedan, mjesec i opet sve to potisnemo i nastavimo dalje opet onim istim tempom kojim smo i išli (zapravo trčali), sve dok opet ne čujemo tako neku vijest ili se nama samima tako nešto ne dogodi.
Tako je kratak taj život i tako smo svi toga svjesni, a s druge strane živimo ko roboti. Nažalost, baš ko roboti kojima je samo cilj raditi, stvarati, graditi, a gdje nam je nestao kontakt s ljudima, druženja, smijeh... Svega se toga sjetimo tek kad dođe kakva nevolja ili nesreća. Zar je treba onda gledati kao nešto loše? Zar je treba gledati kao kaznu Božju? Razmislite!
Završit ću s jednim prekrasnim citatom, a on nek vam bude poticaj za razmišljanje: "U stradanju. U ruševinama.Tamo se dragocjenosti kriju."
