Razmišljam naglas
Bolje imati rupicu na čarapi nego u glavi
Gotovo svaki dan kad izlazim ili ulazim u zgradu opazim jednu ženu koja čekajući lift, svaki put nabraja „Pa dobro gdje je više taj lift, zakasnit ću na aerobik!“ Svi koji se tada nađemo u blizini, pogledamo se, lagano nasmiješimo (čitaj: podsmjehujemo) i produžimo. Nabraja gdje je lift zbog aerobika?! Jesam ja luda ili što? To je samo jedan od primjera koji mi je prvi pao na pamet i koji me potaknuo na ovo današnje razmišljanje.
Plaćaš dvjestotinjak kuna mjesečno za aerobik i tko zna koje još slične aktivnosti, a svakodnevno se voziš liftom po zgradi, autom ideš u 500 m udaljenu trgovinu, na posao i slično? U što smo se to počeli pretvarati mi ljudi, a ovdje prvenstveno mislim na nas žene? Ako ne ideš na nešto tako, tipa aerobik, fitness ili pilates, onda nisi u trendu. Ponosno dižem ruku u zrak i još ponosnije kažem „Ja sam jedna od tih koja nije u trendu!“
Da se razumijemo, masa takvih žena koje znam istovremeno kuka kako nema novaca. Počinjem se pitati iz koje sam ja onda galaksije (ajoj da,ličke˙ ).
Ja ne plaćam nikakve takve aktivnosti, apsolutno nikakve! Niti ikad jesam! Vozim se liftom vrlo rijetko i to kad se baš nađe u prizemlju meni ispred nosa i kad padam s nogu od cijelo dnevnog trčanja s jednog kraja grada na drugi, iako najčešće i tada idem stepenicama ili se vučem po njima kao krepana mačka, nevažno,ali ne stupkam ispred lifta. Od točke A do točke B po lijepom vremenu prevozim se biciklom. Usput uvijek nekog poznatog sretnem pa razmijenim pokoju rečenicu, dakle, ugodno s korisnim. Kada je ružno, kišovito vrijeme, tada ili autobusom ili pješice. Jedan kolega koji je bio dio folklornog tamburaškog orkestra, kojeg sam i sama bila član, jednom je, slušajući razgovor naših folklorašica baš o aerobiku, onako u šali bubnuo „Cure, kaj ne dođete za vikend k meni na selo! Da vidite kaj je aerobik i fitnes i solarij, 3 in 1, dam vam motike i lijepo na vrt!“ Nasmijali smo mu se, ali u šali je zapravo rekao živu istinu.
Vrlo često žene s početka priče znaju reći „Ma to mi je idealna prilika malo se posvetit sebi. Maknuti se malo od kuće, podružiti se s ostalim ženama. Ono 5 minuta za sebe!“. Fućkam ti ja tih „ 5 min za sebe“, ako to košta 200 i više kuna. No, što kaže ona izreka „Svaka budala ima svoje veselje!“, tako je nekako i s tim u vezi. Ja osobno radije ću tih 200 kn rasporediti kroz mjesec dana za kave s prijateljima pa u miru lijepo popričati.
U prošloj priči spomenula sam da sam i auto prodala. Moram priznat da sam se jako teško odlučila na taj potez. To je ono kad si opterećen s tim što će ljudi reći, zašto prodaješ auto. Hvala Bogu, da sam napokon došla k pameti i da mi se upalila žaruljica iznad glave koja mi je izbacila misao „Pa čekaj malo! Tko mi je taj auto kupio? Tko mi je financirao održavanje tog auta? Tko mi ga je tankao? Tko ga je na kraju krajeva vozio? Ja i samo ja! Pa što me onda uopće briga što drugi misle i što se uopće imam kome opravdavati za razloge bilo kupnje bilo prodaje auta ili bilo što drugo?“ Odahnula sam od kad sam počela razmišljati svojom glavom, a ne glavama tisuća ljudi oko sebe „ Što će tko reći?“ U našem je društvu zavladalo pravilo eto u primjeru s autom: Ako ga prodaješ onda očito toneš pa se hvataš za zadnju slamku nade. Čak i da je to razlog prodaje auta, zar nije onda bolje i to nego gladovati, ali „hranit“ auto?! Katastrofa!
Trebam li išta nakon ovih riječi reći o tome što ja mislim mora li se bit u trendu? Usporediti ću to s modom odijevanja. Ukoliko je u modi prugasto, zar onda i ja moram obući prugaste tajice koja imam jake noge i široke bokove? Da izgledam nakaradno i nosim nešto u čemu se ne osjećam ugodno samo zato što je to u modi?! Kako da ne!
Tako isto razmišljam o svim tim „modernim“ stvarima! Neki prate trendove oni koji mogu i žele, ali meni oko glave nek ne kukaju „Nemam ni za kruh“, jer bi ih mogla napenaliti u taj fino zaobljen tur čije obljenje iz mjeseca u mjesec plaćaju!
Sjetim se često anegdote Tina Ujevića, „Neprikladno odjeven“: Jednu večer došao je Tin Ujević u prestižnu i finu zagrebačku kavanu, sjeo za stol i naručio kavu. No, konobarica ga odbije poslužiti zbog neprikladne odjeće za jedan takav fin ugostiteljski objekt. On ustane i ode, ali se ubrzo vrati obučen u najbolje, zapravo jedino, odijelo koje je imao. Ovaj put konobarica ga nije odbila. Donijela mu je kavu. Tin taj tren ustane i prolije tu kavu u džep svog odijela. Konobarica ga gleda i s nevjericom upita zašto to radi. Književnik joj odgovori „Vi ste tu kavu donijeli mom odijelu, a ne meni“.
Mnogi, nažalost, baš po odijelu, ljude klasificiraju. Mislim pritom doslovno na ono odijelo koje oblačimo,ali i ona koja simboliziraju sve ostale detalje i radnje kojima se bavimo.
Znate što sam još primijetila? Danas je u trendu bit i socijalni slučaj, pardon, pobirati socijalnu pomoć i doma zdrav ležati i živjeti ko ministar! I to je trend, nerad! Ljudi su lijeni radit i naravno da su onda brojke o nezaposlenima, koje stižu u izvješćima HZZ-a vrtoglavo visoke. Moram priznat da sam znala financijski padati u krizu i čak razmišljala o zahtjevu za jednokratnu socijalnu pomoć, ali kad sam od ljudi (vrlo bliskih i dobro stojećih) čula da su na socijali, odustala sam od toga. Pa reko neću se sramotiti i predavati takav zahtjev jer koliko vidim danas za socijalu moraš imati i te kako dobre životne uvjete, a ja onda nemam apsolutno nikakve šanse da bi mi se takav zahtjev i odobrio! Stoga radije radim hrpu sitnih poslova za male novce, ali kad se na kraju mjeseca sve to zbroji, nije mnogo, ali dovoljno. Još da i ne pričam o onoj nematerijalnoj vrijednosti koja je isto vrlo bitna; bit okružen ljudima, osjećati se korisnim. Mnogi mi se križaju s obje ruke i govore „Kako ti se isplati to i to radit, kakve imaš koristi od toga?!“. Na takva pitanja samo odgovorim „Kakve ti koristi imaš od tog pitanja?“. Ne trebam ni reći da s takvim retoričkim odgovorom završava razgovor na tu temu.
Ehhh, eto…Svašta je danas u modi, svašta! No, moraš li pratit tu modu ili ne, ostavljam to svakom osobno na dušu. Ja tome svemu kažem „Ne, hvala!“. Zna mi se dogoditi da obučem čarapu s rupicom koju skužim tek kad se negdje izujem, ali briga me, ne podvlačim noge ispod stolice nego još na glas kažem „Ma nis ni vidla da mi je nikal krumpir!“.
U sažetku ovog razmišljanja, želim vam reći da mi je draže bit žena s rupicom na čarapama, nego žena s rupicom u glavi kojoj nedostaju vlastiti stavovi, samopouzdanje i vlastito mišljenje koji čine moje Ja! Oni kojima sam bitna Ja, njima nije važno ni što imam na sebi ni dali pratim modne ili bilo kakve druge trendove, a još manje dali imam rupicu na čarapi!
Učitelji ili "oni"
„Jel ona iz glazbenog možda ovdje?“, pitanje je koje se vrlo često može čuti iz usta učenika koji stane na prag zbornice u potrazi za učiteljem bilo kojeg predmeta.
Nema mnogo godina otkako sam i sama bila učenik, ali sjećam se da je pojam učitelja za većinu mojih vršnjaka bio strahopoštovanje. Ma naravno da je uvijek bilo iznimaka, ali ono što je nekad bilo iznimka, danas je postalo poput pravila.
Zašto je tome tako? Što je doprinijelo tome da se učitelja tako malo cijeni? Jel sam za to kriv? Jesu li djeca kriva? Roditelji? Tko?
Mnogo se pitanja postavlja na ovaj veliki problem, a to najbolje znaju oni koji rade u odgojno-obrazovnom sustavu.
I sama sam radila u redovnoj nastavi 7 godina i baš zato iz prve ruke znam koliko je teško bit učitelj kojeg će s jedne strane učenici poštivati, a opet bez straha. Vrlo je teško naći tu granicu. Iako danas više ne radim u redovnoj nastavi, ali i dalje radim s djecom u jednom drugačijem okruženju i uvijek promatram taj odnos učitelj učenik, ali i kao roditelj. Nekad su sve probleme rješavale šibe, ali hvala Bogu da toga više nema jer kako kažu naši stari „Da od batine ima koristi i bik bi bil pametniji!“. Packe na rukama riješe nered i neposluh u trenu, ali dugoročno, kakve koristi od njih? Jesu li naši roditelji, bake i djedovi, svi s titulama „mr.dr.“? Jesu li svi uzornog ponašanja u svojoj zajednici jer su ih učitelji tukli? Moš mislit! Onaj tko je za učit, učit će, a isto je i s ponašanjem.
Danas dosta roditelja od učitelja očekuje čuda, a pogledajte realno, dan traje 24h, učenici su od toga samo cca 4h u školi (oni do 4. razreda), dok su oni stariji samo sat, dva više. Oduzmite to od cijelog dana, uključite u račun i dane vikenda, praznike, pa prosudite može li učitelj dijete odgojiti i obrazovati za život, ako roditelj ostatak dana na tome ne radi ništa? Neću ovdje uopće govoriti o odnosima selo-grad, jer iako se osjeti razlika i iako je na selu još donekle učitelj još uvijek visoko rangiran na ljestvici ljudi kojih se poštiva, bojim se da se i ta razlika sve više smanjuje. Ljudi sve više znanje bacaju pod noge, a sve više cijene one s debelim đepovima i nezaobilazan kriterij, naravno, prijevozno sredstvo na 4 kotača sa što više konja i da nije ništa manje od „Das Auto“. Nažalost! Naravno da nisam protiv nikoga i hvala Bogu pa sam „hendikepirana“ za osjećaj zavisti na bilo koga i na bilo što. Štoviše, prije nekoliko mjeseci prodala sam autić, čak razmišljala kako bi počela štediti pa kupiti drugi, ali više o tome uopće ne razmišljam! Živjeti u centru grada gdje mi je sve „pod nosom“, imati auto mi je doslovce luksuz. Biciklo i „cipelzug“je sada moje prijevozno sredstvo po gradu. No o tome u nekoj drugoj priči…
Budući da sam radila u školi moram priznat da se nikad nisam trudila bit strah i trepet. Mislim da bi onda tek ispala smiješna jer nisam takva po prirodi. I smatram da je to bit svega, bit onakav kakav jesi! Iako, posljedice mogu bit svakakve, a pogotovo u današnje vrijeme kada se pretjeranim naglaskom na prava djece ne razmišlja koliko se baš ta prava zloupotrebljavaju. Mnogo je takvih primjera oko nas, a posebno u školama. Mnogim kolegama učiteljima natovari se inspekcija na vrat, neki čak ostaju bez radnih mjesta zbog prijava učenika, a jesu li te prijave baš uvijek s pravim razlogom ili eto iz zlih namjera ili šale, tko to može dokazati jer „učenik je (uglavnom) uvijek u pravu“. Prije će se osuditi učitelja bez da mu se dokaže ikakva krivnja nego li (pre)ispitati dotičnog učenika. Uffff, imalo bi se o tome što raspravljait i mislim da će to uvijek bit nepresušan izvor razgovora i dilema.
U svakodnevnom životu, bilo gdje da smo u doticaju s ljudima može nam se dogoditi konflikt. Nekad smo krivi, ok, ispričaš se. Nekad i nismo krivi, a okolina upire prstom u nas, razapinje nas na stup srama, a ti se osjećaš bespomoćno, jadno, razočaran sam sa sobom, imaš osjećaj da nitko ne čuje tvoj glas. Uvijek prije pogledaj TKO govori i cilja prstom u tebe, a tek tada ŠTO govori!
DIGNI GLAVU VISOKO ŠTO GOD BILO! PONAŠAJ SE KAO I UVIJEK!
USTRAJ IZA ONOG ŠTO SMATRAŠ DA JE ISPRAVNO!
AKO SI GDJE POGRIJEŠIO, RECI TO ONOM KOGA SE TIČE!
PRIHVATI POSLJEDICE SVOJE POGREŠKE I KRENI DALJE!
Kad bi svi nekako ljudski pristupali svakom problemu, kad ne bi jedva čekali bilo kakav trenutak da u nekog bacamo kamenje, svijet, a i škola bili bi savršeno mjesto za život i rad.
Kakva god vremena bila, nisu kriva za ponašanje svakog pojedinca, bilo koga od nas. Pođite od sebe, a onda pogledajte i oko sebe i recite zar nije istina ono što naši stari uvijek znaju reći „Sve polazi od kuće!“. Ako su ti kod kuće roditelji takvi da im nije najvažnije što materijalno imaju, takav ćeš i ti biti! Ako roditelji čitaju knjige, uče, zar možeš ti bit netko tko će knjigu gazit?! Ako su ti roditelji vrijedni, rade, bilo na selu ili gradu, pa zar ti onda možeš bit neradnik?! Ako imaš za uzor ljude koji cijene svakog čovjeka, ma što on bio, zar ćeš ti onda bit netko tko će gaziti i pljuvati po ljudima bilo da je pošten i vrijedan seljak ili čovjek s visokom naobrazbom?!…Uh, bezbroj primjera bi još mogla navodit!
Sjetim se riječi bake koja nam je kao djeci često znala govoriti „Dica moja, uvik poštujte popa, doktora i učitelja jer su oni visoke škole izučili!“ Drago mi je da je to govorila jer sam doista prema tim ljudima imala ogroman respekt. I svojoj djeci vrlo često prenosim bakine riječi, ali im usmjeravam pažnju i na poštenje, da znaju da je trud i rad malenog čovjeka jednako vrijedan kao sveučilišna diploma i da spremačicu u školi moraju jednako cijeniti i poštivati baš kao i učitelja.
Što na kraju reći nego, ako čovjek od kuće ponese određene vrijednosti, za badava bila moderna vremena, on će te vrijednosti nositi i pokazivati uvijek, pa i u školi. Za takvog će čovjeka i učitelji uvijek bit „Učitelji“, a ne „Oni“.
Djevojčica u plavom kaputiću
Sjećate se one djevojčice u plavom kaputiću u Vukovarskoj koloni? Sjećam se i ja, iako sam bila malena, ali evo već koliko godina kadar s televizijskog ekrana u kojem je malena djevojčica u plavom kaputiću i suznih očiju stoji mi pred očima…
Vozim se danas u tramvaju, okrenuta leđima prema vratima u nekim svojim mislima kad odjednom baš kad je tramvaj zastao na tramvajskoj stanici čujem dječji glas i riječi „Mama! Mama! Hoćeš mi kupit čokolino?“. Inače mi svi moždani senzori reagiraju kad ugledam djecu ili kad začujem njihov glas, pa je tako bilo i taj tren.
Okrenem se, kad ono ulazi u tramvaj žena s dojenčetom u klokanici i djevojčicom starom otprilike 7 godina, a iza njih ulazi starija žena sa vrećom punom plastičnih boca, rekla bih po vanjskom izgledu odnosno sličnosti, baka, koja brzo gasi čik cigarete kako bi „zaletila“ prije nego li se vrata zatvore. Žena s djetetom na prsima sjedne, sjedalo ispred djevojčica, a prekoputa na slobodno mjesto baka. Nisam mogla skinut pogled s te obitelji, a posebno djevojčice. Duga kosa skupljena u rep sa zelenom gumicom, roze iscufane tajce, dotrajale i prljave tenisice, gore plavi kaputić i suznih očiju čiji je pogled spuštala svaki put kad bi joj se susreo s mojim. Prvo što mi je prošlo mislima „Bože, kao da gledam onaj kadar djevojčice iz Vukovara“.
Nije prošlo par trenutaka kad se ista djevojčica okrenula prema majci i opet izgovorila one riječi, ali ovaj put češće i glasnije: „Hoćete mi kupit čokolino? Ja bi čokolino! Ja bi čokolino!!!“, a onda se oglasila baka preko puta „Šuti!!! Šuti bar u tramvaju!!!“. Srce mi se steglo, više nisam mogla ni gledat u malenu djevojčicu zbog suza koje su mi napunile oči… Vreća puna boca, zasigurno su negdje u trgovinu išle prodat te boce i prije ulaska u tramvaj raspravljale što će za to nešto novca kupit, a djevojčica je željela čokolino. Koliko košta onaj čik što ga je žena vani ugasila? Koliko ih je taj dan ugasila i kolika je njihova cijena? Nisam pušač, ali mislim da kutija cigareta nije ispod 20 kn. Čokolino? Njemu znam cijenu, 12kn i nešto sitno, ona najmanja kutija. Nekoliko puta posezala sam u ruksak pa opet povlačila ruku natrag. Htjela sam izvadit 20kn i dat da tom djetetu kupe čokolino, ali spriječila me pomisao da ona čokolina neće ni vidjet. Žao mi je što u torbi nisam imala kutiju čokolina, to bi joj bez imalo razmišljanja pružila.
Medijima se vrte ogromni natpisi tipa „Gladna djeca u hrvatskim školama!“. Kad gledam sve to, plače mi se, slabo mi je i žao mi je te djece. Da, ja sam za to da se djeci u školama i vrtićima i bilo gdje omogući besplatan (topli) obrok! Njima ne treba novac, njima treba hrana! Čemu služi socijalna novčana pomoć kad ima obitelji kojoj su djeca i njihove potrebe na zadnjem mjestu?! Vode li o tome računa socijalni radnici koji obilaze takve obitelji i koji im naposlijetku i odobravaju novčane pomoći?! Ne znam, možda neki da, a mnogi ne! Obiteljima socijalno ugorženima treba mjesečno uzet uplatnice i platit režije, dat hranu, a ne novac koji će mnogi (nažalost) potrošit na alkolholna pića ili duhan, a djecu u školu slat gladnu!
Znam da ova priča neće ništa promijenit i da će je pročitat uglavnom oni koji i nisu u toj „posebno“ socijalno ugroženoj skupini ljudi, ali ako znamo takve obitelji, posebno onom s djecom, pomozimo im onim što oni doista trebaju, a ne novcem! Doista je mnogo gladne djece, djece koja ne traži dječji meni iz McDonaldsa, Frozen ili Ninja lutke, nego samo nešto o čemu ostali njihovi vršnjaci ni ne razmišljaju… Mnogo je takvih djevojčica i dječaka, a meni će ova koju sam danas vidjela, koja je samo željela čokolino, ostat u sjećanju baš kao ona iz Vukovara… djevojčica u plavom kaputiću.
