Razmišljam naglas
Pusti selo neka priča
Evo mene opet u pjesmi. Ma nema dana kada nisam. No, eto nekad mi u misli dođe neka itekako upečatljiva koja automatski postane tema za razmišljanje naglas.
Pjevušim kamo god da krenem, a jučer kad sam stala u red u mesnici, red koji je stvorila baka (na vrh jezika mi je babetina) koja je izvozala onog mesara da bi joj ja na njegovom mjestu bacila onaj komad mesa u onu natapiranu frizuru… „Dajte mi molim Vas onaj komad tamo malo desno“, čovjek pokaže prstom, a ona „dajte da vidim…ajoj ako bi mi samo to masno okolo skinuli“. Mesar udovolji njezinoj želji, a ona je za vrijeme dok je on to rezuckao, ugledala drugi komad, koji je „ljepši“, kako ona reče. Mesar opet ovaj komad unutra, taj „ljepši“ van. Eh, ali kad ga je pogledala izbližega, osjetio se „neki miris“, kaže ista. Red se samo produžavao. Većina naravno nestrpljiva, neki su čak i odustali od čekanja pa produžili dalje, a ja sam bila među onim manjim dijelom ljudi koji je lijepo stajao i čekao da kupi po što je došao, ali moram priznat da sam htjela i vidjet postoji li komad mesa koji bi bio dovoljno „lijep“ i dovoljno „mirišljav“ za tu gospu. Ne bi vjerovali, našla ona sebi nešto po guštu nakon 4, 5 izvučenih komada.
Nije toliko interesantna ta baba koliko je bilo zanimljivo promatrati mesara. Jedan od onih ljudi koji je sve to odradio sa smješkom. Kad je zamotao taj famozni komad mesa, pružio ga toj ženi, prokomentirala je „Joj, ja izdavila i Vas i ljude koji tu stoje i čekaju, samo da bi našla savršen komad mesa koji bi spremila za ručak svojoj djeci jer neće svašta da jedu“.
U tom trenutku mesar joj je odgovorio „Gospođo, moj je posao da uslužim svakog kupca. Tko to ne može razumijeti, tada misli samo na sebe. Ja mislim na svakog pojedinog čovjeka koji mi se obrati.“
Moram priznati da su me te riječi, baš kao i sve ostale prisutne, baš ganule. I vrlo rijetko naletim na takve ljude koji imaju razumijevanja prema svima i prema svemu.
Za vrijeme čekanja u tom redu, kako kao što rekoh, uvijek nešto pjevušim, tako mi je tada naletiila pjesma „Pusti selo neka priča…“. Nekad se pitam kako mi te pjesme dolazi u misli? Kojim redom? Kao da mi ih netko šalje ili su samo asocijacija na određeni trenutak? Ne znam..ali upravo ta, odnoso baš taj refrenski stih bio je doista odraz te situacije. Za tu ženu više ne mislim da je babetina, nego brižna baka, a njezina djeca, unuci ili tko već, nezahvalna su i razmažena derišta koja sudeći po njoj ne cijene što ih dočekuje s ručkom nego još gunđaju.
I sada kada stavim ove navedene stihove pjesme u tu situaciju što mi preostaje nego zaključiti razmišljanje povlačeći paralelu kojom neću reći puno nego vam samo dati povoda na daljnje razmišljanje. Ljubaznost, srdačnost, sebičnost, netrepeljivost, razrdražljivost, nezahvalnost i još niz odlika ili „odlika“ koje krase svakoga od nas svatko će protumačiti na svoj način, ali zar je bitno što tko misli?! Zar nije najvažnije s kojom namjerom i s kojim ciljem i zašto se mi sami baš tako ponašamo u određenoj situaciji? A ljudi? Svijet? Možda je baš kao što nastavak pjesme kaže „svijet je zloban vjeruj meni…“, stoga PUSTI SELO NEKA PRIČA.
Razvedi me, zavedi me
Oni koji me poznaju jako dobro znaju što mislim o svemu tome. Možda je i nebitno moje mišljenje, ali kada sam nedavno čula ono nešto o ubrzanom crkvenom razvodu, e onda sam odlučila svoje razmišljanje izreći naglas.
Iskreno, kao što sam prethodno napisala, samo sam čula nešto i to usput na nekim vijestima, a da sam sjela i pozorno slušala ili tražila i čitala o čemu oni to govore, e to nisam, priznajem. I iako nemam blagog pojma u čemu se to ubrzala procedura oko razrješenja crkvenog braka, usuđujem se eto pisati o tome. Usuđujem se jer sam jednom otišla pred oltar, živjela u braku…i rastala se. Rastala se službeno, građanski, ali crkveno? Ne, to mi niti u jednom trenutku nije palo na pamet. Ne osuđujem one koji to čine, valjda imaju neke svoje razloge, baš kao što ja imam svoje razloge zašto takvu rastavu nikada ne bi zatražila.
Mnogi čak i nemaju pojma i vidim da ih i proganja jesam li uopće službeno brak okončala ili sam eto samo otišla, budući da još nosim prezime koje sam dobila udajom. Ne razumijem zašto je to ljudima bitno? No, eto, kako ono znaju reći svakome je lakše voditi tuđe brige nego svoje pa je valjda tako i s tim.
Jedan jedini put otišla sam pred oltar s čovjekom kojeg sam voljela, s čovjekom koji mi je podario dvoje prekrasne djece, s čovjekom s kojim sam proživjela mnogo lijepih trenutaka, s čovjekom koji će u mom životu biti jedini s kojim sam otišla pred oltar. To kakav smo brak imali i zašto smo se razišli, to je naša stvar i jedini s kojima o tome mogu raspravljati to su naša djeca.
Priče oko crkvene rastave me se ne tiču. Nemam u planu niti živjeti s kim, a kamo li pred oltar opet otići. Može mi netko biti drag, ali da mi može biti ono što mi je bio taj čovjek, to više ne može. Zapravo, možda bi i mogao kada bi to dopustila, ali moja djeca za moje, njegove, naše pogreške neće ispaštati to je sigurno.
Ne znam, možda bi drugačije razmišljala da tih živih bića nije bilo, ali to nije moj slučaj stoga me ni ne zanima što bi bilo da je bilo ili da nije bilo. Stvorili smo obitelj. Iako ta obitelj živi odvojeno,nju nikakva rastava ne može izbrisati. Možda sam ja malo zaostala u prostoru i vremenu ili možda jednostavno nemam hrabrosti pomisliti stvarati neku novu obitelj, ne znam… Jednostavno eto nisam Catherine Zeta-Jones u filmu “Razvedi me, zavedi me“, ja sam samo jedna Branka u nekom svom (životnom) filmu za kojeg imam samo jedan scenarij koji mi šalje moj unutarnji glas. 19.09.2015. u 09:35 | 0 Komentara | Print | # | ^
Večeras me dobri ljudi nemojte ništa pitati
Misli me vrlo često odnose u neka prošla vremena, u neke prošle dane, u neke prošle godine, u neke prošle događaje…
Vrlo često upravo pjesme su „krive“ za takva razmišljanja. Baš kao što kažu da za vrijeme njihove reprodukcije, u tih par minuta prevrtiš nekoliko godina života. Istina, doista istina. Ili te ponese instrumental ili riječi ili sve u kompletu.
Ova Škorina posebno dira u srce, izaziva poseban osjećaj. Iz kojeg god dijela Hrvatske bili ona zna doprijeti do svakoga, pa je tako i do mene…
Razmišljanje je moje danas vrlo kratko. No ponekad je tišina ona koja kaže više od riječi. Tek nekoliko stihova koji mi sada glavom lete i do sljedećeg vas razmišljanja pozdravljam svijete.
Večeras me dobri ljudi nemojte ništa pitati
Samo me pustite da u mislima mogu mirno skitati…
Suze mi pune oči, sjećanja odlaze daleko
Tamo gdje me čekao netko…
Kamo su nestali ti dani, zašto su ostali iza mene
I cijelog me života prate kao tužne sjene…
Želim ići dalje, moram ići dalje,
I uz pjesmu Škorinu, netko kao da mi poruku pošalje:
„Večeras me dobri ljudi nemojte ništa pitati
Neka suze tiho teku pa će manje boljeti“
I što mi drugo preostaje nego suzu pustiti, dušu olakšati
i pjesmu do kraja poslušati.
Od kolijevke pa do groba, najljepše je...
Evo nam početka još jedne školske godine pa je razmljivo da me današnje razmišljanje vodi upravo u tom smjeru, a kad je škola u pitanju, što će mi prvo pasti na pamet nego ona narodna „od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba“.
Izreka koje su puna usta uglavnom onih koji su školu ostavili iza sebe, kojima je njihova vlastita dio bliže ili dalje prošlosti. Vrlo rijetko, vrlo vrlo rijetko će je izgovoriti učenici koji su upravo sada u obrazovnom sustavu odnosno izgovoriti možda i hoće,ali potvrditi tek rijetki.
Svi smo mi ljudi takvi, uopće ne znamo uživati u tom trenutku u kojem jesmo nego uvijek žalimo za nekim prošlim vremenima. S jedne strane to je i logično. Odrastamo, sazrijevamo i onda kad se osvrnemo na prošle događaje drugačije na njih gledamo pa vrlo često znamo reći „e da mi je ova pamet i one godine“. E pa lako je tako da mi je ovo da mi je ono. Što je nemoguće, nemoguće je pa tako i spojti dijelove života u jedan. Baš se pitam što bi to drugačije učinili. Ja znam da ne bi ništa. Nije da za ničim ne žalim, nego da mi netko vrati te godine, išla bi istom linijom jer bi jedino tako došla do ove na kojoj sam sada.
Da se vratim na školarce, ove koji se sada pripremaju za novu školsku godinu. U ovo vrijeme već mnogi jedva i čekaju taj početak jer koliko god ljeto bilo lijepo, dosade dani bez obaveza, bez školskih prijatelja. Eh, ne pripremaju se samo školarci, nego i roditelji. Budući da i sama imam takva dva, ne mogu ne promatrati ostale roditelje da se ponekad pitam „čovječe, jel se spremaju u školu oni ili njihova djeca“. E, to su upravo ti ljudi koji su sad „odrasli, pametni“, pa su puni savjeta, preporuka i čega sve ne prema svojoj djeci. Koliko je to vidljivo sada u samim pripremama za školu, kad se školska godina zahukta onda tek izađu na vidjelo. Znate ono „čitanje lektire, pisanje zadaća…“, pa tko je vidio da to djeca rade, to je zadatak za roditelje. I onda kad im ista ta djeca dođu do nekih 15,16 godina pa kad neće ništa ni oko sebe raditi, onda je netko stoti kriv.
Kad se sjetim kako su mi prije pet, šest godina pričali „vidjet ćeš ti kad ti djeca krenu u školu što su obaveze“. Evo, mama sam jednog školarca već treću godinu za redom i znate što ću vam reći? Baš eto gledam te „obaveze“, imam ih manje nego kad je trebalo pelene mijenjati. Od svog djeteta, a isto ću raditi i s drugim, ne radim nesposobne ljude, nego ih potičem da sami svoje obaveze izvršavaju. Makar to nekad bilo i šlampavo i neuredno, ali je njihovo. Uvijek sam im na rapolaganju i tu negdje iza njih ako im nešto nije jasno, ali njihove obaveze su samo njihove i to oni znaju.
Razumljivo je da baš školarci neće potvrditi izreku s kojom sa počela ovo današnje razmišljanje, razumljivo je jer je njima škola obaveza poput posla njihovim roditeljima.
I sad ću vam još samo nešto reći. Naslov nisam napisala do kraja nego ostavila vama da predvidite o čemu ću pisati. I ne samo zbog toga, nego i zato jer sam ja jedna od onih koja ne govori „od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba“. Ja sam jedna od onih koja nastoji svaki period života prihvatiti objeručke i pokupiti ono najbolje od svakoga od njih. Moja inačica te izreke glasi „Od kolijevke pa do groba najljepše je svako životno doba!“.
