Razmišljam naglas
Ima jedan kraj u mome oku raj
„Ima jedan kraj
gdje srce brže zatreperi
oko milinom se ispuni
radostan nemir te zaokupi (…)
Ima jedan taj
Podkapelski kraj“
(stihovi iz pjesme „Ima jedan kraj“, Zdenka Sablić, „K izvoru“, Zagreb, 1991)
Jeste li primijetili da ljudi koji su daleko od svojih rodnih mjesta, više o njima pišu, pjevaju, govore od onih koji u njima žive? Mnogo sam puta i sama čula „Vidi onog čovika, išal je u beli svit još ko dite, a piše pisme o svom ličkom kraju kogani vidil već 30 godin!“. Meni to uopće nije čudno. Možda ne bi to mogla razumjeti da nisam jedna od onih koja je odrasla u gradu, a onda otišla živjeti na selo.
Lika je zavičaj mojih roditelja. Iako sam se rodila i živjela u gradu, ipak krv nije voda. Od djetinjstva sam vrlo često odlazila na selo k bakama i djedovima. Taj kraj sam jednostavno od rođenja voljela. Lika je uvijek bila odredište za praznike, vikende, blagdane, ali nikad nitko nije niti pomislio da bi baš meni, jednoj djevojci iz grada taj kraj postao mjesto gdje bi živjela. No postao je i puno više od toga.
Razmišljanje zašto ljudi koji žive u malom, u mom slučaju ličkom, selu manje uzdižu svoj kraj od onih koji su ga davno napustili, vodi me u mnogim pravcima, ali ja ću se, baš kao i uvijek, dotaknuti samo onih primjera iz vlastitog iskustva.
Sjećam se jednog niti malo lijepog događaja još dok sam bila školarka… Baka i djed tada su već živjeli s nama u Zagrebu (zbog sile prilike uslijed nemilosrdne bolesti majke). Stiglo je ljeto, školski praznici, a ne moram niti spominjati da se o ljetovanju nije niti razmišljalo nego se znalo i jedva čekalo da se ide u Liku. Djed je bio invalid, tada još samo bez jedne noge, u invalidskim kolicima. Lijepi dani nisu ga mogli zadržati samo na dvorištu. Imao je potrebu obići i malo dalje od kuće, ali toga dana, kolica su mu zapela za veći kamen i prevrnuo se. Zvao nas je da mu dođemo pomoći podići ga, a kada je sjeo, osjetio je bolove u prsima i teško disao. Baka je odmah zvala hitnu! Okolni seljani došli su još čim su čuli njegovo zapomaganje u trenutku kada je pao. Hitna je stigla za nepunih sat vremena. U tih sat vremena, djedovo opće stanje bilo je sve gore i gore. Sada kada o tome razmišljam, čini mi se da su ga rakija s kojom ga je baka osvježavala po licu i vratu te šaljive zgode susjeda koji su ga zagovarali samo da ostane pri svijesti, odigrali veliku ulogu u održavanju njegova zdravstvenoga stanja stabilnim dok je stigla hitna. S djedom je sve dobro završilo i nakon tog nemilog događaja poživio je još narednih 15 godina, ali isto tako mogao je život napustiti i tada.
Ostati živ kada ti se nešto tako na selu dogodi najbolje je ogledalo koliko imaš (ne)sreće, jer liječnička skrb jednostavno ti ne može biti pružena kao u većim mjestima. Iako da se razumijemo, nije pravilo da je u gradu sve idealno po pitanju toga. No, sada eto pričam o selu… Upravo zato je imati vlastiti automobil na selu doslovce potreba, a ne luksuz. Još je dobro kad je lijepo vrijeme, ali kada, kako bi mještani tog sela rekli, zakreše snig, onda ni od auta nikakve koristi dok ralice ne učine ceste prohodnima.
Usprkos svemu tome, odlučila sam živjeti na selu. Ništa me od toga nije moglo odgovoriti. I naravno da je ključnu ulogu u toj odluci odigrala ljubav. Baš kao što je, nažalost, nakon sedam godina utjecala na moju odluku o odlasku iz tog malog ličkog sela. To je ono što možda sama sebi neću moći oprostiti, zašto nisam bila jača od svega i ostala. No, sve ima svoje zašto i zato. Da nisam otišla zasigurno ne bi sada o tom malom selu pisala na način na koji pišem. Iako moram naglasiti da sam počela s pisanjem još za svoga života tamo i naglas govorila o stvarima koje su se tamo događale od onih lijepih poput rođenja djeteta, kulturnih, sportskih i drugih manifestacija, pa do onih ne baš tako lijepih poput problema kao što je bio npr. (ne)odvoz smeća.Naravno da nikome od tada nadređenih te ružne teme nisu baš bile ugodne za slušati uhu niti za gledati oku, ali ja sam pričala.
Općine čine koliko mogu, toga sam svjesna bila i tada i sada. I znam da pokušavaju slušati glas naroda, ali isto tako znam i jasno mi da nitko ne može riješiti sve preko noći. Pogotovo kada za to nema dovoljno materijalnih i financijskih sredstava. Ma svjesni su toga svega i mještani, ali su često ogorčeni zbog arogantnog odnosa zbog kojeg se osjećaju manje vrijednima ako nešto kažu ili prigovore. Liječnici, trgovine, posao, već spomenuto zbrinjavanje smeća, poplave koje ne rade katastrofe kao što se dogodilo u Gunji, ali rade probleme čim padne više kiše. Na određenim dijelovima vode nabujaju i izliju se preko ceste da su neki mještani u trenu odsječeni od svega i prepušteni na milost Božju kako oni sami znaju reći. Sada se to donekle riješilo prokapanjem kanala uz cestu, a koliko je još takvih i sličnih problema.Lijepa riječ, izražavanje i pokazivanje suosjećanja i dobre volje od nadređenih i vodećih ljudi mjesnih odbora i općina ponekad je i više nego dovoljno da se ionako veliki problemi ne čine još i većima. Ne zaboravimo da jedno selo ipak čine ljudi, a ne ono što je na papirima i strateškim planovima.
Sada eto bar donekle znam i razumijem ljude koji tamo žive, što se pisanja kojekakvih hvalospjeva tiče. Mještani su zaokupirani svakodnevnim problemima s kojima se susreću životom na selu. Upravo zato manje mogu gledati i uživati u prirodnim ljepotama svog kraja, a kamo li uvidjeti sve njegove prednosti i dokučiti zašto mu se ljudi rasuti po svijetu toliko dive.
Eh, mnogo je toga, s čim se tamo ljudi susreću, bore, ali i jako dobro nose. Nije ni čudno što se doslovce sprdaju s gradskim ljudima kojima je sve pod nosom, pa još nekog vraga stalno kukaju. Iako moram priznat da ta „sprdnja“ vrlo često zna prelaziti granice i pokazivati dosta primitivan način razmišljanja u kojem znaju zapravo izražavati ljubomoru na ljude u gradu, kao da su oni krivi za njihov težak život na selu. Ja uvijek kažem da je dobro sve i svuda u životu proći. Ako si već gradsko dijete, nije loše otići bar na kratko na selo, ali i obrnuto. I selo i grad pruža i uzima mnogo toga, samo je pitanje tko je koliko za što sposoban i kako se tko gdje snalazi.
Meni osobno, što se samog života tiče, potpuno je svejedno selo ili grad, ali da mi je selo draže, e pa je! I iskreno se nadam da ću svoju duboku starost proživjeti na selu. O tome ću više razmišljati kad budem sigurna da sam za ostvarenje tog sna dovoljno snažna da ne gledam na ono što me iz sela i odgurnulo. Do tog trenutka živim i živjet ću u gradu i koristiti sve prednosti koje mi on nudi pogotovo mojoj djeci. No, iako sam fizički ovdje gdje jesam, moje misli vrlo često odlutaju, a srce jače zalupa kad mi netko spomene taj mali Podkapelski kraj. Mojim venama i dalje teče ta ista lička krv i usprkos svemu taj kraj o kojem pričam za mene je raj na zemlji i sada baš kao i nekada.
Svi smo mi u nečijim očima Ava Karabatić
Eto naletjela jedna osoba, koja je postala etiketa za niz bedastih izjava. Upravo sada razmišljam koliko puta i sama bubnem neku blesavu rečenicu, pogotovo kada me neplanski zatekne neko pitanje. Pitam se koliko ljudi koje sam eto tek jednom u životu srela misle o meni da sam glupa zbog nekog nespretnog odgovora. Oni s kojima se češće družim znaju me, kako bi mi rekli „u dušu“ ili bar blizu nje pa se na moje besmislene odgovore slatko nasmiju bez ikakvih pomisli niti mijenjanja slike o meni. Tako je svakom od nas, a ne samo meni.
Pada mi evo na pamet jedan konkretan primjer: Žena, poduzetnica, fakultetski obrazovana, jednom je prilikom pri izračunavanju cijene potrebnog matrijala potencijalnom kupcu umjesto 1300, bubnula 13 000. Lapsus linguae koji joj se dogodio nije ostao samo između nje i kupca, nego je isti razglasio to na sva zvona tipa „Aj ti reci, jedna obrazovana žena da pojma o računanju nema!“.
Zar je moguće da ljudi tako nekako nisko razmišljaju pa da o čovjeku koji je višeg stupnja obrazovanja očekuju da nikad u ničem ne pogriješi? Nažalost, gledajući malo oko sebe, a pogotovo razmišljanja ljudi nižeg stupnja obrazovanja, oni doista misle ako si završio fakultet da bi trebao bit sveznalica i nepogrešiv. Zapravo jedva čekaju da te ulove u nečem što ne znaš da ti se dobro sprdaju. Osobno nikad nisam klasificirala ljude po kategorijama što se obrazovanja tiče. Uvijek mi je bilo bitno da su ljudi, bez obzira na titule. No, moram priznat da sam se masu puta gadno opekla baš zbog takvog stava, ali bez obzira na sve i dalje ne ističem svoju veličinu nego se i dalje jednako ponašam prema svima. Jedino što sam učinila za sebe je da sam se odmakla od ljudi koji me ne znaju cijenit ko što ja cijenim njih. Što vrijeme ide dalje, to sam sigurnija da mi je odluka itekako dobra! Nedavno je jedan kolega rekao nešto što mi se baš zapiklo u sjećanje, a s čim bi zapravo mogla u jednoj rečenici opisati svoj sadašnji odnos prema ljudima: „Poštovane poštivam, a s onima drugima nemam posla!“. Bez obzira jesi li seljak, poduzetnik ili doktor znanosti, samo jedno je bitno, poštivanje međusobnih različitosti! Ne moram niti ukazivati da se unutar riječi „poštovan“ indirektno krije još jedna vrlo bitna riječ „pošten“.
Sjetim se vrlo često riječi koje mi je otac izgovorio kada me pokušavao odgovoriti od života na selu, „Jesi ti svjesna da ti tamo ne pripadaš? Sve svoje diplome moreš obisit u wc jer ti njih niko na selu neće cijeniti! Diplome te nisu naučile ni kopat,ni sadit, ni kidat štalu, ni plest, ni niš ča se na selu dela! TI ćeš za njih bit niko i niš!“ Nažalost, uglavnom je bio u pravu što se toga tiče i uglavnom su se te njegove riječi obistinile. U očima obitelji u koju sam došla, ja sam doista bila nešto tipa Ava Karabatić. Bili bi sretniji da sam, karikiram, mrkvu posadila nego li što sam bila u radnom odnosu, zaradila novac s kojim bi je kupila, a slobodno vrijeme provodila sa svojom djecom. No, hvala Bogu, duboko u sebi znala sam što sam i da se zovem Branka, a ne Ava! Upravo to i je ono najvažnije, da ti sam znaš tko si i što si! Što ljudi misle o tebi, hoće li cijeniti vrijednosti koje ti imaš usprkos tome što ih oni nemaju ili hoće li te podcjenjivati ili procjenjivati po nekom glupom ispadu, hoće li te nazivati kojekakvim imenima, zapravo je samo ogledalo njih samih. Zar ne?
Ava Karabatić samo je eto jedno ime i prezime, ali ipak živo biće koje se našlo dal u pravo ili krivo vrijeme na pravom ili krivom mjestu to ne znam, ali ime koje je postalo nazivnik svih gluposti koje su usta u stanju izbaciti. Da svojoj baki ili većini starijih ljudi u svom okruženju spomenem ime Ava oni bi me pitali „O dite, ki je vrag to? Da ni onaj prašak za veš?“. Svako društvo ima neku svoju zamjenu za nama poznatu Avu, pa će tako npr. reći „Jesi blesava ko ona Krznarićeva munjenka!“ (kako su npr. mene nazivali) ili „Ona iz okreta!“ i sl. No, kakva god imena imali ili kakve god usporedbe koristili, sve je to zapravo stvar svakog pojedinca. Moram bit malo egoistična pa reći, onaj tko se usudi reći da je netko poput mene, kojim god to nazivom izveo, tada zasigurno zna da je određenoj osobi dao najjaču usporedbu jer ipak treba znat bit baš toliko glup ko ja.
Jedno je sigurno: nikad ne možeš svima udovoljiti i biti takav da svima budeš dobar! Kakvo god dobro činio i što god bio, uvijek će bit onih u čijim ćeš očima bit tamo neka Ava Karabatić.
Život piše romane
Rodila se djevojčica! Nije važno roditeljima jeli muško il žensko, bitno da je dijete zdravo. Dvije godine kasnije rodilo se i drugo dijete, također djevojčica. Rasle su bezbrižno baš kao sva djeca, centar svijeta bila im je igra. Tek ponekad naletjele bi na majčino tužno lice, suzne oči, koje je vješto skrivala, ali one su ih vidjele. Otac je bio, a eto, samo otac. Nije previše imao brige oko njih dvije, niti se njima previše bavio. Sve do jednog dana, kada je majka odjednom klonula… Ostala bez snage, dan po dan, sve je manje toga mogla… Dijagnoza liječnika nimalo obećavajuća. Pola godine borbe sa zloćudnom bolesti, pola godine strepnje, pokušavanja, svih mogućih pokušaja u kojima je još jedini mogući spas bio u presađivanju koštane srži, koji je prošao odlično zahvaljujući donoru njezinoj sestri, ali sve nade za oporavkom ubrzo su pale u vodu. Opaka bolest ipak je bila jača.
Do tada bezbrižne djevojčice, odjednom su se našle u surovoj stvarnosti. Život je krenuo dalje, iako više ništa nije bilo isto. Ulogu majke tada je preuzela baka, a otac, uglavnom kao i do tada. Sve materijalno bilo je u njegovim rukama i doista tim djevojčicama ništa nedostajalo nije, ali baka, ona je znala i često znala reći „Tata je, ali mama je mama.“
Djevojčice su rasle, u školi bile jako dobri učenici, čak i uzori što su dolazili viši razredi jer su svoj život posvetile tome da otac bude s njima ponosan. Tako je i bilo. Kud god je išao, vodio ih je svaku s jedne strane i uzdignute glave hodao sa svojim kćerima. Svi su se za njima okretali, ali nitko, baš nitko nije znao da su te djevojke duboko u sebi bile nesretne. One nisu živjele život svojih vršnjaka, one su živjele život kakav su smatrale da njihov otac želi i doista on je to želio.
Vrijeme je prolazilo… One više nisu bile djevojčice nego odrasle mlade djevojke, a u to vrijeme i otac je odlučio kući dovest drugu ženu. Nisu se one bunile, a i s bakom su često o tome razgovarale u smislu „Mlad je i zaslužuje bit sretan“, ali… malo pomalo, djevojke su počele ulaziti u konflikte s novom ženom u kući, a otac, razumljivo uvijek bio u sredini vatre. Nikad nije znao nekako napraviti mir, uvijek je prepuštao da to same međusobno rješavaju. Sve do jednom, kada se dogodila prava eksplozija emocija, neslaganja i kada je na njihovu veliku žalost otac stao na stranu svoje nove žene.
Cijeli svijet srušio im se u vodu. Te djevojke od tog trenutka postale su bit očeve princeze i postale su nitko i ništa. Odlazile od kuće, težile k tome da se što prije udalje od obiteljskog doma, zapustile završnu fazu fakultetskog obrazovanja. Jedna od njih otišla je na selo, u vikend kuću, u nadi da će ondje pronaći posao i maknuti se zauvijek iz grada i od svih tih obiteljskih problema. No, ni tamo mira nije bilo. Otac, kad je načuo da djevojka izlazi s mladićem iz sela, došao je i stavio pred nju dva izbora „Ili ideš sa mnom u Zagreb ili kamo god znaš, ali u ovoj kući nećeš bit!“ Imala je vremena čak jednu noć razmišljati što učiniti.
Ni jedan izbor koji joj je ostavio nije bio onaj koji je ona željela. Ni jedan, ali ovaj drugi „kamo god znaš“ činio se u tom trenutku kao najbolji, tim više što je i mladić s kojim je bila u vezi i sam u telefonskom razgovoru rekao „Ako ne želiš ić u Zagreb, dođi k meni.“ Sve se upravo tako odigralo. Ona je otišla k njemu, ali znala je, duboko u sebi znala je da takav početak zajedničkog života neće i ne može bit sretan tim više što su joj se uvukle očeve riječi u sjećanje koje je na odlasku izgovorio tom mladiću „Vidjet ćeš kakva je ona osoba, hoće li i s tobom bit dugo u miru!“. No, krenuli su u zajednički život, odlučili osnovati obitelj, malo po malo uredili i kuću koju je on već prije nego li je ona došla, zidovima priveo do krova.
Nakon pola godine rodilo se njihovo prvo dijete, dječak. Taj dječak bio je dar od Boga, jer je i očevo srce prepuklo i morao je doći i vidjeti svog unuka. Koliko god su imali lijep brak, trenutak kada je otac počeo dolaziti i posjećivati svoju kćer i unuka, kao da je postao trenutak početka razora braka. Između mladih supružnika često su izbijale svađe, ubrzo je mlada žena, tada već majka dobila i posao, što je postao još veći uzrok nesuglasicama. Nakon dvije godine dobili su još jedno dijete, dijete koje je žena sa željom iščekivala jer nije željela da joj stariji sin ostane jedinac.
Mira u kući bilo je sve manje. Ona je za to sama bila kriva jer je bila drugačija. Ona nije bila kao sve druge žene na selu, ali nadala se da će s vremenom njen suprug shvatiti da bi zbog te različitosti trebao bit ponosan, ali…uzalud se nadala. Iznutra je venula, činilo joj se da nitko ne čuje njezin vrisak. Teške su se stvari događale, stvari za koje je svjesna da ih je onda uzrokovala, a nitko nije znao zašto, nitko osim nje to nije znao. Godine su prolazile, brak je padao i tonuo, a onda se i totalno razorio jer ona više takav život nije mogla živjeti. Uvijek bi se sjetila suza svoje majke koja je zbog oca često plakala i uvijek joj je bilo u mislima da ne želi da njezina djeca opet tako nešto gledaju. Vrlo su slične bile po naravi i ponašanju, ona i njezina majka. Veseljaci, društvenjaci, sve ono što muževima pokraj njih nije bilo po volji. Mlada žena donijela je odluku, bez obzira što se dugo toj odluci opirala, ali odlučila je, digla ruke od tog braka i otišla.
Sada živi sa svojim sinovima daleko od očiju tog sela, ponovno u svom rodnom gradu. Njezin otac i njezin bivši muž postali su veliki prijatelji, a ona, sama sa svoja dva dječaka živi život o kakvom je i njezina majka sanjala. Vesela je svaki dan, tek pokoja suza koja joj oblije lice samo je suza radosnica koje izazovu njezina djeca. Živi u nadi da je neće dostići kakva bolest kao njezinu majku i da će moć gledati svoje dječake kako rastu i žive svoje živote onako kako oni to žele uz svu njezinu podršku i bezuvjetnu ljubav.
Život svakoga od nas piše jedan roman. Kako se ono kaže „100 ljudi, 100 čudi“, ja još dodam, 100 različitih životnih priča, 100 različitih romana, a ovo je bio sažetak samo jednog od njih, mog. U mnogočemu su svi životni romani slični, u mnogočemu različiti, ali jedno je sigurno, svaki je na svoj način poseban, unikatan,za svakog pojedinca od posebne vrijednosti. Što sutra nosi, kako će bit ispisana sljedeća stranica, a i koliko će tih stranica uopće roman imati, to nitko ne zna, a mislim da se s tim ne treba ni zamarati. Treba se truditi da baš svaki dan bude ispunjen životom! Na kraju krajeva, kako bilo da bilo, život će proći, tragovi će za nekima ostati veći, za nekima manji, a sve je to zapravo na nama samima, jer taj život koji piše romane, ipak je NAŠ život!
Poslije svakog križa dolazi Uskrs
Naslovni tekst govori o čemu danas razmišljam, iako će ovo biti tek kratki motivacijski tekst kojem je cilj svakog od vas potaknuti na razmišljanje.
Kada vam dođu kakvi teški životni trenuci, kada si mislite „Pa Bože zašto baš meni? Zašto se ovo meni događa?…“, tada se sjetite baš ovih naslovnih riječi. U koliko u njih sumnjate, upitajte bilo koju majku kako je prošlo 9 mjeseci trudnoće, a onda i sam porod, jeli joj bilo lako? Ili učenika koji žrtvuje utakmicu zbog učenja za važan ispit? Ili seljaka koji evo već u ovo vrijeme počinje oko obrade i pripreme tla za sadnju, pa mjesecima oko te zemlje kopka?…Upitajte svakoga od ovih tek nekoliko primjera jesu li trud i muka na kraju teškog puta donijeli ploda.
Nije riječ samo o muci i trudu vezanoj za rad, nego i onoj kada se moramo pomiriti i nastaviti živjeti s gubitkom dragih ljudi i mnogim drugim životnim teškoćama, tegobama na koje jednostavno ne možemo utjecati. Mnogima tuga preraste u očaj, a onda i depresiju iz koje se teško izvuku. U svakoj svojoj priči volim spomenut i primjer iz svog života jer baš vlastito iskustvo i jest temelj svih ovih mojih razmišljanja. Možda nekom pomognu…
Ja sam kao devetogodišnja djevojčica ostala bez majke. Vrlo često, nažalost, susretala sam se sa sažaljenjem ljudi u blizini, što mi nimalo nije pomagalo nego samo odmagalo. Danas nakon 23 godine sigurna sam da mnoge stvari u životu (ne) bi učinila kako sam učinila da je majka živa, ali isto tako znam da ne bi imala ni stav o životu kakav imam da je ona ovdje. Nedostaje još uvijek, to ne mogu i nikad ne sakrivam. Usprkos riječi nekih ljudi „Ah, sada si odrasla pa ti mama više ni ne fali kao kad si bila mala!“, to je potpuno netočno! Što sam starija, a posebno od kada sam i sama majka, taj nedostatak osjeti se još i jače, ALI kao što rekoh, vjerujem da je nema s razlogom. Ne hodam pognute, nego uzdignute glave, s velikim osmjehom i svaki dan ispunjen mi je pjesmom i veseljem. Mnogi bi i na takvo moje ponašanje rekli „Nu je vidi kako se ponaša, umjesto za oplakuje majku cijeli život!“. Takve me riječi prestrave! Tek rijetki znaju koliki je veseljak ona, majka, bila, a onda isti ti rijetki shvaćaju da je moj životni odabir baš onaj u kojem osjećam da je ona uvijek uz mene. Oči su te koje vrlo često otkriju onu unutarnju tugu i taj golem nedostatak u mom životu, samo oči.Ne kaže se zabadava da su oči ogledalo duše.
Uporno spominjem riječ vjera i vjera i vjera, a upravo ona i je ključna u mom životu. Ja doista vjerujem da se sve događa s nekim razlogom. Primjer koji sam ranije navela tek je jedan od mojih križeva koje sam „dobila“ na leđa, baš kao svatko od nas, svi ih imamo. Svakom je različiti, svatko od nas se na drugačiji način s njima nosi.
Ima jedna priča baš o tim ljudskim križevima… Bio jednom jedan čovjek i bio je silno nesretan. Uvijek mu se činilo da je njegov život jako težak i stalno je molio Boga da mu da lakši križ. Jednog dana, dosadi Bogu njegova molitva te mu pošalje anđela. Anđeo ga odvede u jednu veliku prostoriju punu raznih križeva i kaže mu: “Evo, ovdje možeš izabrati križ koji bi ti odgovarao. Uzmi si vremena, koliko god ti treba.” Čovjek je pomno proučavao križeve, svakoga je mjerkao, pokušao ponijeti,a na koncu se odlučio za jednoga. Rekao je: “Evo, ovo je križ kojeg želim i jedini koji mi nije ni predugačak, ni prekratak, ni pretežak, a ni prelagan!” Tada mu anđeo odgovori: “Sada pogledaj komu je taj križ do sada pripadao.” Na križu je pisalo ime upravo tog čovjeka. Odabrao je svoj vlastiti križ.
Ovu priču čula sam još kao dijete i njezine riječi zavukle su mi se duboko u sjećanje. Vrlo često je spominjem, a i dobrim je dijelom zaslužna što hrabro nosim svaki svoj križ. Objeručke i bez predaje jer kakav je da je, taj križ je samo moj i stvoren po mjeri baš za mene! U koliko mi se nekad čini i pretežak, kad osjećam da ću pod njim past, tada mi padnu na pamet riječi „Bog daje najteže križeve svojim najjačim borcima“. Kad se osjetiš posebno izabranim, tada dobiješ još veću snagu.
Ovo svoje razmišljanje ovu subotu neću više razvlačiti s hrpom svojih primjera. Reći ću vam još samo ovo: križ svakoga od nas je samo naš, a svjetlost koja se ukaže nakon tame prepune trnovitih puteva kojima svatko od nas kroz život prolazi i mora proći, s razlogom možemo nazvati svojim Uskrsom.
U tom duhu neka vam je svima SRETAN I BLAGOSLOVLJEN USKRS!
