Razmišljam naglas
Vječni sokol
Mislim da nema Ličana, a i onih koji imaju bilo kakvog doticaja s Likom, a da nisu čuli za „Vječnog sokola“. Ne samo čuli, nego da im ista pjesma nije doprijela do duše. Svatko je od nas na svoj način tumači, doživljava i proživljava. To je valjda jedna od onih pjesama koja te kroz nekoliko minuta dok se reproducira podsjeti na život, bilo tvoj vlastiti ili život nekog tebi vrlo bliskog koga više nema.
Zamislio stari sokol da će umrijeti
Pa poželi Liku svoju još jednom preletjeti
Mene ta pjesma odvede mislima kroz cijeli moj život pogotovo onaj period kada su mi oni najbliži i najdraži još bili dio ovog svijeta, a sada su već godinama, desetljećima tamo negdje u visinama. Ova prva strofa pjesme podsjeti me na majčine riječi za koje nisam ni sanjala da će ostati i njezina posljednja želja „Voljela bih da moje djevojčice nauče svirati, samo da cijeli život budu u veselju i pjesmi.“ Otac je sestru i mene par mjeseci nakon njezine smrti upisao u glazbenu školu. Nismo još tada znale pravi razlog zašto je to učinio, a izgovorio nam ga je tri godine kasnije „To je bila posljednja mamina želja“. Od tog trenutka više nam nije bilo teško ni vježbati ni ići u glazbenu školu što nam se do tada ponekad i nije baš dalo. Od tog trenutka, prošlo je 23 godine i mi i dan danas sviramo i pjevamo. Desetak godina nakon majke i djed je došao, što zbog bolesti, ali i starosti, do one granice kada je osjećao da će nas napustiti i večer prije rekao nam je „Bi vi meni malo zasvirale?“. Neću zaboraviti osmijeh i radost na njegovom licu. I majka i djed gdje god da jesu, ali u svakom trenutku kada zasviram ili zapjevam, sa sestrom ili sama, osjećam ih blizu sebe i to je ono što ne skida osmjeh i s mog lica.
Da te prži sunce s neba grom siloviti
Tvoja krila od čelika neće moći slomiti
Svakome od nas dođu neki teški životni trenuci. Vrlo teški. I baš ova strofa daje snagu da se ne smijemo predavati! Pa jesmo li Ličani ili nismo?! Kršni, jaki, otporni na sve! Najveću snagu kroz život crpila sam od bake, koja mi je sve ove godine bila druga majka. Mnogo sam je već puta spomenula kroz svoja razmišljanja, a ona to i zaslužuje. Žena koja je ostavila gotovo 60 godina života i rada na selu i došla u grad ne bi li svom sinu pomogla kad mu je bilo najteže. Žena kojoj nije bilo teško spremati i otpremati unuke u školu i dočekivati ih s toplim ručkom i kolačem. Žena koja je sa 60 godina položila vozački ispit ne bi li iste unuke prevozila iz jedne škole u drugu kako bi sve stigle. Žena koja je za svoju djecu (vlastitu i unučad) dala maksimum od sebe. Iako je sada već stara i nemoćna, ali ta snaga kroz sve ove godine i sada iz nje zrači. Nisam toliko ni razumjela zašto sve to čini, sve dok nisam osjetlla što znači biti majka, što znači dati za svoju djecu sve! Ne mislim na materijalno, nego ono što se novcem ne može kupiti; podrška, ljubav, poštivanje…
Ti ćeš vječno moj sokole nebom letjeti
A Lika će mirno spavat dok je budeš čuv’o ti
Svi ćemo se mi, netko prije netko kasnije, vinuti u visine. Iza svakoga od nas ostati će i lik i djela kojima smo obilježili svoj život i upravo ona biti će ono zbog čega ćemo u nečijim očima postati i ostati vječni sokol.
Ne, ne moj sokole nećeš umrijeti
Ti i Vila Velebita vječno ćete živjeti!
Zgodna žena Ličanka
Koliko puta sam pogledala film „Zgodna žena“, ma i inače filmove u kojima se pojavljuje Julia Roberts u bilo kakvoj ulozi. No, neću ja sad tu prepričavati radnje filmova, nego me upravo film „Zgodna žena“ odnosno taj naslov naveo na današnje razmišljanje…Zgodna žena…
Nije ovo priča o umišljenosti, nego priča o manjku samopouzdanja koje sam imala sve do svoje dvadesete. Uvijek sam bila onako punašnija. Logično, ličko dijete, lička „tvrda“ prehrana, uvijek je bilo samo „Dite, pomaži taj pladanj!“, nego kako će onda biti nego punašno dijete, djevojka, žena. No, kad ti uz sve to nedostaje samopouzdanja, e onda to može biti problem. Sjećam se bio je to početak srednje škole. Vrijeme puberteta, naglog preispitivanja same sebe, nagle promjene u svemu. Izvana je sve izgledalo zapravo savršeno. Počela sam intenzivnije učiti, u školskom imeniku sve petice, natjecanja s izvrsnim rezultatima, aktivno sudjelovanje u zboru, folkloru…ma u dvije riječi: uzorna djevojka. No, ne može baš sve biti tako idealno. Negdje je postojalo nešto što me kopkalo, nešto što mi nije davalo mira, nešto što me zapravo i tjeralo da se natovarim obavezama i brigama samo da manje jedem. Svaki put kad bi se pogledala u ogledalo vidjela bi ružnu, debelu curu. Niti malo samu sebe nisam voljela. Zašto? Pojma nemam. Evo danas kad se tog razdoblja prisjetim, pitam se gdje mi je bila pamet?! To je očito bilo to vrijeme kada su mi pred očima bile glumice s TV ekrana, mršave, zgodne žene. Za kratko vrijeme na meni su se vidjele drastične promjene u izgledu. Nigdje drugdje nije se to odrazilo, nego samo u izgledu. Sa 75 kg za par mjeseci pala sam na 55. Prvih 5 je išlo sporo, a onda kad sam primijetila da mi je krenulo, sve manje jela, a kile iz dana u dan počele padati. „Stop!“, rekao mi je otac kad je primijetio da naočigled propadam. Bližilo se ljeto, kraj školske godine, išli na odmor u Liku i hvala Bogu da se baš tako sve poklopilo. Lika, zrak, nadzor oca sa stisnutim obrvama nad svakim obrokom i malo pomalo apetit opet počeo rasti. Prekretnica koja mi je spasila život.
Što bi bilo da sam nastavila u tom tempu? Što bi danas bilo od mene? Što bi mi vrijedile škole i diplome?
Od tada sam više počela raditi na sebi. Počela sam shvaćati da me ljudi cijene zbog svega što jesam, a ne zbog izgleda, da nije bitno imam li 50 ili 70 kg. Pazite prethodnu rečenicu „ljudi me cijene…“ Bilo mi je samo bitno kako me ljudi vide, no s vremenom i samopouzdanje mi je počelo rasti. Nisam se više sakrivala u širokim majicama i hlačama. Godinama sam radila baš sama na sebi, da samu sebe više zavolim baš takvu kakva jesam. I uspjela sam. S 20 godina imala sam opet istih 70 kg baš kao u prvom srednje, ali i 70 kg više samopouzdanja. Nemojte se sad baš zakačiti na tu moju težinu, naravno da bi liječnici rekli da imam viška na svojih 170 cm visine i nije da se sad prejedam ili nešto slično, nego eto ja sam jednostavno takve građe i uz normalnu prehranu ja sam takva. Neki bi možda čak ovakav stav usporedili s umišljenosti, ali ja ne bi. Umišljenost ne vidi ostale oko sebe, umišljenost ne vidi ništa osim sebe. Samopouzdanje vidi ostale, ali cijeni i poštiva sebe! Kad ga jednom stekneš, vrlo, vrlo teško ga itko više može srušiti. Može ga možda poljuljati, ali srušiti, jok!
Jedna starija žena u razgovoru o braku rekla mi je „Branka, nije lako čovjeku koji ima zgodnu ženu!“ Tad sam joj se nasmiješila jer nisam previše ni doživljavala te njezine riječi. Nije mi bilo jasno kako nije lako imati zgodnu ženu, o čemu ona to?! No, ubrzo sam shvatila značenje tih njezinih riječi. No to ćemo ostaviti za neku drugu priču. Danas razmišljam sama o sebi, misleći pritom na mnoge mlade djevojke, žene, a i majke koje imaju manjak samopouzdanja koji, koliko god se činio glup problem, može izazvati katastrofalne posljedice. Zato je o tome vrlo bitno razgovarati. Vrlo često sam jednu blisku prijateljicu šikanirala zbog kukanja baš oko takvih stvari i posebno oko izgleda „ja debela, ja ružna…“, a nisam se sjetila kako je meni bilo tada kada sam s istim problemom vodila borbu. Možda sam previše zaokupirana sadašnjim problemima i obavezama da mi se kad tako nešto čujem čini totalno nebitno i nevažno i nemam volje slušati takve stvari. Upravo zato evo o tome danas pišem. Svjesna sam koliko je to velika stvar onome kome se događa, itekako sam svjesna iako to ne pokazujem. Nije to bolest poput grlobolje da ćeš popiti lijek i za par dana će proći. To je nešto što svom mozgu moraš narediti, a kako i kada će on to shvatiti, tko to zna?!
Znam samo da treba biti uporan! Ne odustajati od sebe! Posvetiti se stvarima koje te vesele, pogledati se ogledalo svako jutro i pronaći na sebi ono što ti se sviđa, a ne se uspoređivati s ostalima i tražiti na sebi što one imaju, a ja nemam! Moraš zavoljeti samu sebe!
Kroz svoje djetinjstvo i mlađe dane imala sam i fobiju da su mi debele noge i zato nikad nisam oblačila suknje ili haljine. I to se promijenilo. Počela sam ih nositi i oblačiti! I ne bi vjerovali da se baš dobro osjećam u njima. Iste te noge koje sam smatrala debelima sad vidim kao svoje adute i ne zovem ih debele, nego jake. Toliko bih stvari sad mogla navoditi, ali neću nabrajati. Mislim da ste me shvatili što želim reći. Možda je u svemu tome veliku ulogu odigralo i majčinstvo. Taj jedan ponos na svoju djecu dao mi je dodatni vjetar u leđa da se i zbog toga više cijenim.
Ah, ne znam…znam samo da mi više nije bitno kako me ljudi gledaju, nego kako samu sebe gledam. Samopouzdanje, ali i samouvjerenost se itekako ogleda i u odnosu ljudi prema meni. Kad nekako sam sebe ne poštivaš, ne cijeniš, to ljudi, pogotovo oni ne baš dobrih namjera, jako dobro koriste pa te gaze da se osjećaš još gore. Možda i moja lička krv ima veze s tim da sam uspjela u razini podizanja svijesti o sebi. Kad se sjetim bake što je sve radila, kakve sve poslove, muške i ženske, da joj se divim odakle joj tolika snaga. Od nje nikad nisam čula „ajoj ja to neću moć“, nego je za sve koliko god se činilo nemoguće govorila „daj vamo ja ću to napravit“. I danas je živa, s punih 80 godina, slaba je i nemoćna, ali kad je pitaš „Baka, kako se preore zemlja“, ona će ti reći „Otpelji me na zemlju da ti pokažem.“ Neće ona ni sada, kada se vidi da ne može, reći „ja to više ne mogu“. To je takvo srce. Netko se s njim rodi, a netko se jednostavno mora truditi i raditi na tome da mu osnaži i da vjeruje u sebe.
Ja sam u tome uspjela! Danas s 30 i kusur godina pogledam se često u ogledalo i kažem sama sebi „Ti si stvarno jedna zgodna žena!“. Ne mislim pritom pod riječi zgodna samo na fizički izgled nego i na sve što činim sama, a sve mi to možemo, samo moramo vjerovati u sebe! Tako činite i vi drage žene. Bez obzira bile Ličanke ili ne, žene ste i nema koja nema ono nešto posebno, ono nešto zbog čega sama sebi može reći upravo te riječi: zgodna žena.
Završit ću današnje razmišljanje citatom M. J. Zagorke:
„Ljepota nije tijelo, ljepota je um!“
Prijatelji često mislim na vas
Skuhala kavu, sjedim, a njezin miris podsjeća me na kave ispijene s prijateljima… Nisam baš toliko stara da sad tu pričam neke priče iz davnine, ali toliko životnih situacija u kojima sam naučila što je prijateljstvo, što ono znači, e o tome mogu pričati.
Kroz život svakoga od nas prođe masa ljudi. Neki ostanu samo znanci; neki nam se zavuku pod kožu i ostanu pod njom cijeli život; vrtić, škole, fakulteti, folkor, volonterski rad, zbor, posao…ma joj gdje god dođeš nekoga negdje upoznaš. Nedavno sam čula jednu lijepu izreku o prijateljstvu, a koja glasi „PRIJATELJI NAM ČUVAJU ŽIVOT“. I ima nešto u tome. Iako, nisu svi ljudi dobronamjerni, nisu svi iskreni, ali definitivno oni za koje shvatiš da ti čuvaju leđa i da su tu i kad nisu, da, ti nam ljudi doista čuvaju život.
Vrlo često gledam, slušam ljude „Moj pravi prijatelj! On mi je ko brat!“ i sl. I sama sam tako neke ljude nazivala „Moja prava prijateljica! Ona mi je ko sestra!“. Što znači riječ PRAVI? Što ta riječ znači? Prva asocijacija da je to nešto originalno.Ah, da i je nešto originalno…
Sjećam se dana, mjeseci i godina provedenih u onom malom ličkom selu. Došla sam u novu sredinu, poznavala svih, ali nikoga baš ono nekako dobro. S vremenom, s ljudima se počela zbližavati. S nekima više, s nekima manje. Uz nekoliko ljudi više sam se vezala¸a ovdje ću istaknuti samo jednu osobu. Osim što mi je u krvnom srodstvu, stanovala blizu mene, zajedno s posla putovale kući, dovoljan nam je bio jedan Snickers da se luđački smijemo tih 15tak km od posla do kuće, jedna drugoj posuđivale odjeću iako smo totalno drugačije građe, ali nema veze, pišale smo od smijeha kad bi jedna od druge navlačile te stvari; kosu bojale tri puta u jednom danu jer bi umjesto pepeljasto plave ispala narančasta, skupa se smijale, plakale, skupa u svemu… I onda kad je došlo do onog mog životnog preokreta kada sam jednostavno rekla „Gotovo, moram odavde otići!“, čak i tada ona je bila uz mene. Razumjela je sve moje postupke, razumjela je zašto neke stvari činim, razumjela je zašto sam rekla „Ja odavde odlazim!“.
S druge strane, postojala je još jedna osoba uz koju sam se također jako vezala zbog mnogo zajedničkih tema, puno sličnih karakteristika i osobina, obje bile djevojke iz grada koje su došle na selo. Sve te godine bila sam uvjerena da bi ta osoba bila uz mene pa da mi ne znam što zatreba ili da se ne znam što dogodi. „Uopće“ neću podijeliti s vama činjenicu zbog koje sam shvatila da sam godinama bila u zabludi. Jedan trenutak srušio je u vodu sve!
Toliko je potrebno da stekneš povjerenje u nekoga, a samo jedan trenutak da to povjerenje uništiš. Kako? Ne znam jel bi se smijala ili plakala kad o tome razmišljam. Eto taj moj brak! Nešto što se tiče dvoje ljudi koji taj brak čine, došao je na repertoar razgovora cijelom selu. Da se razumijemo, ne zamjeram ja selu ništa. To je normalno za svaku manju sredinu. Svak o svakome svašta (ne)zna, svak o svakome ima svoje neko mišljenje. Svatko će stati na stranu onoga tko mu je privrženiji i to je nekako bilo i za očekivati i nije me to uopće čudilo niti me čudi, ali postupak te „prave“ prijateljice… Nakon mog odlaska iz tog sela, dotičnoj se bližila jedna obiteljska proslava kojoj sam se toliko veselila iako nisam bila sigurna hoću li moći doći ili ne, ali veselila sam se zbog nje. Ja se veselila, a ona, ona nije željela da ja budem dio te proslave i to mi je sročila u poruci koja je bila možda kilometar dugačka, a iz koje je moj mozak izvukao sažetak „Bilo bi ti neugodno biti dio proslave na kojoj će biti pola sela, a znam što misle o tebi!“. Zastala sam. Bez riječi ostala. Zar nisam ja ta koja je trebala odlučiti bili došla ili ne i hoće li mi smetati prisutnost „pola sela“? Taj trenutak upitala sam se „Pa kome ona čuva leđa, meni, selu ili sebi?“
Ako ti je netko prijatelj, zar nisi onda jednostavno uz njega usprkos svima?! Zar nećeš onda baš ti dignuti glavu i ponosno stati uz tog svog prijatelja?! Toliko upitnika koji te dovedu do onog posljednjeg,“ jesi li mi ti uopće prijatelj?!“
Kaže Danko Ivšinović, književnik, akademski glazbenik, a inače stari radni kolega, u jednom svom aforizmu „NEMA PRAVIH PRIJATELJA, DRAGI MOJ PRIJATELJU!“. I to je doista tako! PRIJATELJ ILI JESI ILI NISI, KAKAV PRAVI?!
Ljudi s kojima se ne čujem i ne vidim svaki dan, pokazali su se većim prijateljima, doslovce ljudinama, od tako eto nekoga tko mi je uvijek bio ko izraslina na guzici. Osoba s početka priče,za koju bi prije bila rekla da bi možda tako nekako postupila, nego ova koja je ipak bila i obrazovanija i drugačijeg svjetonazora, ali baš ta, bila je i ostala uz mene. Bila i ostala! Nikad se nije uzdizala u našem prijateljstvu, znala me je i našpotati ako je vidjela da nešto ne radim dobro, ali uvijek je bila baš kao i danas tu i nikakva daljina ni selo ni upitnici iznad glave nisu razdvojili to prijateljstvo.
U najtežim trenucima, ali i onima kada je sve to prošlo, oni iskreni pokazali su se i njih nije briga što bilo tko priča! E to su prijatelji za cijeli život! Baš zato koliko god sam često pogledavala u nebo i pitala „Bože, zašto se meni ovo događa!“, dobila sam odgovor s tim da su mi se baš u tim životnim situacijama otvorile oči! Relativno rano shvatila sam na koga se mogu osloniti ostatak života.
Nikoga ne mrzim i nadam se da nikada ni neću! Ne zato što to netko možda ne zaslužuje, nego zato što ne želim da me mržnja izjeda! Sa svima sam u dobrim odnosima, zapravo nastojim biti, a žele li to ljudi ili ne, to je njihova stvar. Nisam ni ja zlato koje sja, imam i ja svojih velikih propusta u životu. Nisam ni bezgrješna. Zato prva polazim od sebe, oprostiti mogu svima sve, ali zaboraviti…nikad! I baš kao što nikoga ne mrzim, tako baš svakoga niti ne volim, a onda je normalno da isto tako vrijedi i za ostale u odnosu prema meni.
Svim ljudima koji su tu negdje oko mene, bez obzira fizički prisutni bliže ili dalje, zahvalna sam što su tu i što su me svojim odnosom prema meni naučili što znači biti prijatelj! Upravo oni zaslužni su da svakome, bilo da ga znam duže, kraće ili tek iz viđenja, kad osjetim da mu je potrebna pomoć, pristupim i ponudim je bez ikakvog očekivanja protu usluge. Nitko se od davanja, ako ne ničega drugoga onda bar lijepe riječi, nije osiromašio, to je sigurno! Jedino što možeš je postati bogatiji čovjek, bogatiji za jedno novo prijateljstvo.
I još je jedno sigurno: prijatelji, ljudi na koje jednostavno možemo računati su oni koji samo u srcu nose riječ PRAVI. Oni tu riječ ne pokazuju jezikom ili predbacivanjem „Ja sam ti ovo, ja sam ti ono…“, nego svojim djelima.
Ovo današnje razmišljanje posvećeno je vama, dragi moji prijatelji! Posebno onima s kojima me dijele kilometri udaljenosti. Iako se rjeđe viđamo, znajte da vas ne zaboravljam i da često mislim na vas!
Majci među zvijezdama
Sutra je dan posvećen majkama, Majčin dan. Moje današnje razmišljanje namijenjeno je upravo njoj, majci.
Žena koja te nosi pod svojim srcem 9 mjeseci, žena koja te lakše ili teže, prirodno ili uz pomoć liječnika donese na svijet, žena koja bdije uz tebe kada si bolestan, žena koja misli na tebe i kada kraj nje nisi, žena koja nosi najljepše ime… MAJKA.
Ne znam bi li toliko snažno doživljavala sam pojam majke da je moja kraj mene, ne znam bi li znala što ona doista znači svakom živom biću, ne znam bi li tu osobu bez koje ni svijeta ne bi bilo toliko cijenila da nisam bez nje već pune 23 godine, ja to doista ne znam…
Gledajući svoje prijatelje oko sebe za vrijeme svog odrastanja, ali i dan danas, kako se nekad ružno odnose prema svojim majkama dođe mi teško, žao i odmah mi proleti misao glavom „Da bar ja imam mamu koja će me nazvati i pitati kada ću doći ili kako sam ili zašto sam ostavila sobu u neredu…“ Inače je to tako u životu, ljude uzimamo zdravo za gotovo, bez razmišljanja da bi mogli ostati bez njih. To je valjda tako svima nama. Mora ti se dogoditi ono nešto drastično da bi počeo više cijeniti ljude, stvari, ma sve.
Kako često znaju reći „sudbini ne možeš pobjeći“ i u tome zasigurno nešto ima i vjerujem da je svakome od nas već pri začeću zapisan tijek života. Nikome život nije lagan. Najgore je kad se idemo uspoređivati, a čovjek nikad ne zna kakav križ nosi baš onaj na čijem bi mjestu željeli biti. Mene je život ostavio bez majke, ali mi je prije osam godina podario ulogu majke jednom, a dvije godine kasnije i drugom dječaku, koji su sada već pravi fakini. Ne opterećujem svoju djecu sa spoznajom da ja nemam majku, niti im trubim nešto tipa „nemate pojma kako je bit bez majke, morate me cijeniti, poštivati…blablabla“ Puštam ih da odrastaju, da griješe, da se i ljute na mene jer samo tako izgradit će jednu svoju ličnost, svoje ja. Ne opterećujem ih, ali oni što su stariji, mnogo toga osjete i vide sami. Gledaju svoje prijatelje koji gotovo svaki vikend provode kod svojih baka, prijatelje koje baka čuva kada roditelji idu nekud na svadbu ili malo van, prijatelje kojima baka dolazi na predstavu u školu, prijatelje koji za Dan žena ili
Majčin dan odlaze s roditeljima k baki s cvijetom u ruci koji se taj čas nađe u vazi na sred stola, a ne na spomeniku uz lampaš.
Život ne možeš prepustiti tuzi, očaju, žaljenju, moraš nastaviti živjeti, moraš naučiti živjeti bez tog jednog vrlo bitnog životnog faktora koji ti je poput desne ruke.
Prije nekoliko godina jednom dragom prijatelju preminula je majka. Razmišljala sam što bi mu rekla da ga nekako utješim, što bi mu rekla, a da mu ne bude još gore, a takve riječi nisam mogla naći. Imala sam osjećaj da od mene očekuje takve riječi budući da je znao da sam i ja bez majke već dva desetljeća. Znate što sam mu u tom trenutku rekla? „Ja ti ne mogu reći da će ti ikad biti lakše i da ćeš ikad preboljeti ovaj gubitak. Ja ti to ne mogu reći jer bi lagala! Moraš nastaviti živjeti, moraš nastaviti raditi, moraš nastaviti biti ono što si bio dok je ona bila kraj tebe. Iako fizički tu više nije, na taj način, zapravo će uvijek, ali uvijek biti.“ Prolazilo je vrijeme, krenule su se redati godišnjice, a on je od dana od kada je otišla počeo pisati pjesme, pjesme svojoj majci, pjesme u kojima joj se obraća, u kojima izražava svoju tugu, svoj nemir. Kroz pjesme joj govori sve što mu je na srcu, što ga tišti, zbog čega ne spava, na što u tom trenutku misli. Pjesme su mu ispušni ventil u kojem izbaci taj trenutni, reći ću bijes jer točno znam taj osjećaj i ne mogu ga drugačije nazvati nego bijes.
„Moja majka spava, ne ustaje više.
U kuhinji njenoj kolač ne miriše,
nit kava kuha, nit se s nama smije…
Nikad više neće biti kao prije.
Umorno je srce prestalo kucati.
Uzalud sada plačem…
Majko ti se vrati..
Ne mogu ti majko mila
više reći hvala što život
si meni dala..
Al moje te srce još i danas voli,
za tvoju se dušu dragom Bogu molim..“ (Vlatko Jambrović, Križpolje)
Ljudi, pogotovo oni na selu koji su dosta konzervativnog i primitivnog razmišljanja umjesto da ti budu podrška da kreneš dalje, da budeš veseo,oni se zgražaju ako te vide da si negdje na veselju ili u pjesmi. Kud se moraš sam sa sobom boriti tud te ljudi još stišću da se često osjećaš jadno, a bez razloga. Sjećam se sličnih postupaka svoje bake koja je zabadava već bila u Zagrebu u gradskom okruženju, ali isto taj jedan primitivni stav nije mogla preko noći promijeniti. Prvih tjedan dana nakon majčine smrti u školu je slala sestru i mene s crnom mašnicom na košuljici i vrlo često nam znala natuknuti „nemojte zaboraviti da ste vi sirote i da morate paziti kako se ponašate“. Sad kad se sjetim tog užasnog osjećaja kad svi bulje u tebe, tukla bi glavom u zid od muke, ali ista ta baka s vremenom je i sama naučila i shvatila da nisu bitni ljudi nego mi same i da se ponašamo onako kako same osjećamo da trebamo.
Ne prođe meni ni jedan dan, već pune 23 godine da se svoje majke ne sjetim, a posebno na ovakve dane poput sutrašnjeg. Dan kada ću baš kao i svake nedjelje otići na njezin grob, spustiti cvijet, zapaliti svijeću i zapjevati joj onu Škorinu:
„Majko jedina, dugo , dugo ne vidjeh te ja
Kad si otišla, na srcu mi želja zaspala
Srest ćemo se jednom majko
među zvijezdama,
ti si za mene jedina…“
Kakvi ljudi takva vremena
Evo me sjedim i razmišljam o nečem na što me potakao novi članak „Te divne godine“ u kolumni Univerzalne trivijalnosti. Čitajući taj tekst letjele su mi po mislima dani iz djetinjstva, sve zgode i nezgode tih doista lijepih dana. No, onda se iz misli vratim u ovo vrijeme u kojem sam sada, vrijeme kada nisam više dijete, vrijeme kada sam već majka i kada gledam svoju djecu kako odrastaju.
Vrlo često ljudi oko mene izgovaraju „Nisu vremena što su nekad bila!“. Moram priznat da se na te riječi samo nasmijem i upitam „A kakva su to vremena sada?“ Sunce sja, oblaci šetaju po nebu, cvijeće raste, drveće u proljeće cvate… Ne razumijem što je sada drugačije. Na takvo moje čuđenje ostanu i ljudi u čudu, zbog razmišljanja u koje ih odvede moj odgovor. Pa evo pitam sada i vas? Što znači da su vremena loša ili dobra? Tko jedini može utjecati kakva će mu vremena biti nego čovjek sam!
Sad bi navrli na mene ko vuci na ovce da sam vam bliže i izrešetali me riječima tipa: „Pa kako će mi biti dobro kad nemam posao! Nemam s čim režije platiti! Nemam s čim živjeti! Ne mogu si priuštiti što i većina ljudi!“ i još masu stvari bi mnogi od vas rekli. Ključ nezadovoljstva leži možda upravo u ovom zadnjem „Ne mogu si priuštiti što i većina ljudi!“.
Pada mi na pamet jedna inače vrlo draga prijateljica, ali kad je po pitanju upravo tako nešto, e onda bi je zafitiljila na vrh Kapele pa nek vije s vukovima! Kuka, kuka, kuka, kuka…. vrlo rijetko sam od nje doživjela da mi je na pitanje „Kako si?“ s osmijehom odgovorila „Dobro!“. Osoba koja ima sve, ali doslovce sve, pa nikad nije dobro i uvijek je nesretna. Zašto? Zato što sreću pronalazi samo u materijalnim stvarima i zato nikad ne može bit sretna jer uvijek teži imati još i još i još. I što više ima ili što novije stvari ima to je sve nesretnija jer naravno iz dana u dan izlazi na tržište opet nešto novo.
Nekad davno, u onim divnim godinama djetinjstva i ja sam bila jedna od onih koja je materijalno imala stvarno sve. Odjeća je morala bit „čempion“ i tene „najk“. Morala! No, došlo je hvala Bogu vrijeme kada sam po pitanju toga sazrela, vrijeme kada sam više počela patiti što mi je u glavi, a ne na glavi. Naravno da i ne govorim o onoj fazi kad sam i po mogućnostima pala do onog ruba kad si takvo što više ne bi mogla niti priuštiti, ali zahvaljujući svemu tome shvatila sam da je doista nevažno što piše na majici ili koji mobitel imam u ruci.
Ispričati ću vam nekoliko situacija koje su mi se dogodile u posljednjih nekoliko godina pa možda i vas potaknem na razmišljanje koliko nam blagodati suvremenog doba doista „treba“.
Pokvarila mi se perilica za rublje. Prvih par dana osjećala sam se ko majmun što moram rublje prati na ruke, ali plaća još nije sjela, a blesavo mi bilo zvati majstora i onda ga još moliti da me čeka za plaćanje. Dan po dan prolazio, sve sam se manje osjećala ko majmun jer sam sve više počela razmišljati za vrijeme tog glojzanja po vešu…dolazile su mi slike iz bakinih priča njezina života… Kako je njoj bilo svaki dan tako, a nije imala pipu iz koje je mogla natočiti vodu u lavor i oprati prnje nego nositi rublje do izvora vode i opet tako mokro tegliti kući. I opet usprkos tome, nikad nije rekla „Meni je to bilo teško“. Izbora nije bilo i to je bio normalan način pranja rublja, za drugačiji, lakši način nije znala. Vjerovali mi ili ne, meni je pranje rublja postalo poput dnevne tjelovježbe.
Ubrzo je krepao TV…Odnijela sam ga na popravak odmah sljedeći dan, ali je kvar bio veći da je kod majstora morao ostati jer nije mogao odmah dijagnosticirati kvar. Punih 14 dana bili smo bez njega. Prvu večer bilo je stvarno nepodnošljivo! Navika, a ne nepodnošljivost iz potrebe! Najviše me bilo zbog djece kako će bez crtića koje imaju običaj svaku večer pogledati. No,onda sam shvatila da je njima TV manje bitan nego meni. Svaku smo večer umjesto crtića pjevali, svirali, igrali „čovječe ne ljuti se“ i sl. Kreativnost je kod mene, a pogotovo kod djece u tih 14 dana porasla što nije u svih 6 godina otkad su rođeni. Jedan dan su uzeli vunu i razvukli je po cijeloj sobi, od kvake za vrata do ručice na ormaru, nogice na radnom stolu, uglavnom napravili paukovu mrežu i glumili „Spajdermene“. Može li tako nešto zamijeniti ijedna igra koja u trgovini dođe hrpu novaca i koje se djeca zasite za par dana ili gledanje crtića na TV-u?!
Ma joj hrpu primjera bi sada mogla navoditi, ali čemu, zasigurno ih i sami imate, samo ih treba iskopati iz sjećanja.
Shvatila sam da je sve materijalno jedna velika nula naspram onog unutarnjeg bogatstva koje nas doista čini sretnima, a koje smo zatrpali kojekakvim materijalnim stvarima.
Sjetite se samo priča vaših djedova i baka i sjetite se izraza njihova lica kada su vam te priče pričali ili još i sada pričaju. Jeste li u tom izrazu vidjeli nezadovoljstvo ili tugu? Ja ne! Vidjela sam nostalgiju za tim danima kada su ljudi više bili jedni uz druge baš zato što nisu imali gotovo ništa nego jedni druge i kada su jedni drugima pomagali u svemu. Materijalno je ono što je nas ljude počelo odmicati i otuđivati jedne od drugih! Materijalno je ono što je počelo činiti zavist među nama ljudima, ali za to smo si sami krivi. Bolje da su došli svi ti aparati ili kako moja baka kaže „aparature“, koji olakšavaju život ljudima, ali zašto ih onda ne iskorištavamo u korist više druženja s ljudima?!
Bome ja od svih tih aparata imam samo one najosnovnije iako kao što ste vidjeli i oni su me znali iznevjeriti pa sam isto preživjela i bez njih.
Od mnogih ljudi sam se udaljila baš zato što nisam mogla gledati ni slušati nabrajanja „ ajoj nemam, ajoj ovo ajoj ono“ , ma goni od mene pa kukaj u četiri zida ili s onima koji su poput tebe pa kukaju za istim tim stvarima. Mene pusti da uživam s ljudima koji se kraj mene vesele i uživaju u mirisu kave iz stare đezve ili ručku iz servisa posuđa na rožice ili kokicama koje spečem drmajući padelu baš kao nekad baka.
Eh, tako eto sad sam vam istresla svoje današnje razmišljanje, pa vi sami oko sebe pogledajte i odgovorite kakva su vama vremena, dobra ili loša. Znam da su meni moja dobra jer si ih sama činim takvima! Ne patim za prošlim vremenima, nego ih se samo rado prisjetim, a uživam u ovima u kojima sam sada i danas.
Ne zaboravite da će i ova vremena proći baš kao i sva koja su već iza nas! I ako bolje razmislite, u sjećanju nam uvijek ostaju stvari koje uopće nisu stvari i koje ne koštaju apsolutno ništa! Stoga, potrudimo se da nam svaki dan bude ispunjen tim besplatnim „stvarima“ pa ćemo se jednog dana rado i na njih osvrnuti i reći „dobra stara vremena“.
I na samom kraju današnjeg razmišljanja reći ću vam još samo ovo: ako mi ljudi počnemo više raditi jedni za druge kao nekad, tada će nam i vremena biti bolja jer na kraju krajeva vremena i jesu upravo onakva kakvi smo mi ljudi!
