Razmišljam naglas
Bogati u jednostavnoj odjeći
Ovih proteklih dana, mjeseci gotovo svaki tjedan u nekoj župi sakramenat krizme. Sjećam se kada sam ja bila na mjestu tih mladih krizmanika. Ima toga već podosta, ali malo se toga (nažalost) promijenilo. Svaka čast župama, bolje rečeno župnicima koji su učinili promjene, a samim time postali i izuzetak. No, takvih je, pogotovo na selu i općenito manjim mjestima, jako malo.
Što se same duhovne priprave tiče o tome ne mogu previše suditi jer nisam te struke, ali onako laički gledajući rekla bih da su priprave gotovo svuda podjednake. Cijele te godine moraš na misu, jednom tjednom kateheza u crkvi, pripreme i na redovitim satovima vjeronauka…
No, jedna stvar mi iz godine u godinu bode oči… odjeća! Masu ljudi i sama znam koji se za glavu hvataju kad se taj dan bliži „Ajoj što i kako na sebe obući da nije prejednostavno jer ipak će ostali biti sređeni!“ I što se onda ne mali broj puta događa? Baš za taj poseban i rekla bih sveti dan dođu u crkvu i stanu pred biskupa kao da izlaze na pozornicu uslijed nastupa neke estradne pjevačice. Kod muških je to vrlo malo vjerojatno, ali ženski dio krizmanika?! Ne pričam samo o tim mladim djevojkama nego i o kumama. Pa naravno, tko može utjecati na odjeću ako ne roditelji i kumovi, pozitivno ili negativno.
Sjećam se svoje krizme…cijeli se obred odvijao vani na otvorenom. Bilo je sunčano, ali puhalo, najprije slabije, a onda i jače. Nekoliko djevojaka bilo je u lepršavim haljinicama koje bi se podizale svaki put kada bi vjetar pokazao svoje lice. Vjetar lice, a one…da.
Pitam ja sebe, a i vas, što je bit svakog sakramenta, pa tako i krizme? Odjeća? Šminka? Štikle? Masu ljudi da pitaš „Što je uopće krizma?“, zinuli bi i ne bi znali što bi ti rekli, a uglavnom „E pa tad s kumom ideš pred biskupa, prekriži te i možeš se ženit.“
Eh, nije to samo kada je krizma u pitanju, nego i pričest, ali koliko mi se čini (bar župe koje ja znam) već poduže vrijeme imaju (ili posuđuju) haljinice jednake za sve ( i dječake i djevojčice). Tako su župnici mnogih župa u gradovima, a tek ponegdje na selima, počeli primjenjivati isti „režim“ i za krizmanike. Riječi jednog župnika koje su mi u pravi trenutak pale na pamet: “Doma na fešti imaj što hoćeš, ali za vrijeme obreda u crkvi, svi kao jedan.”
Pozdravljam taj čin! Baš zbog tih nakaradnosti koje pojedinci rade od sakramenata, ali i zbog osjećaja manje vrijednosti za one koji su u jeftinijoj i skromnijoj odjeći.
Eto, na sve ovo potakla me fotografija krizmanika iz župa Kompolje i Brlog. Župnik don Kaćunko očito je s Božjom misijom poslan baš u ta mala lička sela. Neka bude i ostalim župama na uzor, a vi budući krizmanici, pričenici i primatelji bilo kojeg sakramenta, koji niste te sreće da ste u takvoj župi, imajte na umi da za primanje istog nije bitno što imaš na sebi, nego ono u sebi. To je jedino bitno!
Odmor u raju
Ljeto nam je stiglo pred vrata. Toliko ga željno isčekujemo, a zapravo dođe dok si rekao keks. Ono je školarcima posebno drago jer s njim stiže i kraj školske godine! Dok će se pojedinci koji su preko godine slabo grijali stolicu još malo dinstati, za većinu je ljetni odmor započeo. Kud, kamo, kako provesti dane bez brige, dane bez obaveza? Jadran, destinacije izvan granica Hrvatske, selo…
Sjećam se svojih školsih dana… Uvijek se zadnji tjedan pričalo tko će kamo i kako provesti ljetne praznike. Većini je odgovor bio neko od odredišta na moru, nekima pak nikud, a meni Lika.
Dok su mi mnogi zavidjeli kad bi spomenula Lika, ja sam si uvijek mislila „Joj, da bar ja imam baku negdje na moru pa da cijele praznike provedem na Jadranu!“. No, kad sam imala priliku nekoliko dana, ljetnih dana, točnije noći prespavati na moru, e onda mi se mišljenje promijenilo. One njihove nevere, kako ih zovu, gotovo svaku večer, u kombinaciji sa nepodnošljivom vrućinom, vrlo brzo su mi želju za noćenjima na moru vratile u lički kraj.
Danas ne razmišljam nešto nadaleko i naširoko. Danas me stihovi s ljetovanjem proganjaju i ovdje mi sada naglas neku pjesmu stvaraju…
Ljetna sparina, gradski smog
Nose me mislima do zavičaja mog.
Brojim dane kada će obaveze stati
I kada ću stvari u torbe spakirati.
Djeca već svaki dan ispituju,
Nestrpljivo polazak isčekuju.
„Još malo, dica“, kažem im odvažno,
A i samoj mi pri pomisli srce zakuca snažno!
Misli evo već i sad mi lete,
Na ljeta protekla odmah me sjete.
Kapeli čim sam bliže,
Svježi zrak na prozor stiže.
Nema tamo smoga ni vreve gradske
Tek miris šume, idile prave seoske.
Preko Vratnika često se od tamo otputim
Noge namočim i navečer se natrag vratim.
Moram vam reći da su noći u ličkom kraju
Najsličnije pravom zemaljskom raju!
I zato ne pitajte me ovo što već znate,
Odredištima za odmore mene ne zamarajte!
Ove moje na nogama cipele i misli vesele
Otputit će se baš kao i svako ljeto: preko Kapele!
Stihovi su moje današnje malo drugačije razmišljanje priveli kraju. Svima vam želim ugodan početak ljeta i nadam se da ćete i vi odmor provesti u svom zavičaju!
(Ne)sretnik od rođenja
Koliko ste puta za nekoga čuli da je sretan ili nesretan? Koliko ste puta i sami za sebe izgovorili da ste (ne)sretni? Koliko su pjesama na tu temu otpjevali estradni umjetnici? Izjave poput „On je rođen pod sretnom zvijezdom! Nesretan sam od rođenja!…“ toliko su česte, da ne kažem svakodnevne, jer pojam (ne)sreće vežemo za gotovo svaki životni trenutak i situaciju.
Danas neću niti jedan primjer iz svog života navoditi, nego ću staviti ovdje pred vas par primjera vezanih za svoje mlađe dijete. Rodio se nekoliko tjedana ranije, carskim rezom zbog mog visokog tlaka…Par dana nakon dolaska kući iz rodilišta primijetila sam kad god se napinje, plače i sl. da mu iskoči kvržica u predjelu između trbuha i spolovila. Prva pomisao, bruh (kila), pokazala se točnom. Prve liječničke prognoze bile su: “Možda neće trebati operirati, masi djece se to samo od sebe povuče.”
No, njemu se nije povuklo. Nije se moglo povući, jer koliko god pazila da ne plače i ne napinje se, njega su svaku noć grčevi razarali. S mjesec dana liječnica nas šalje vaditi nalaze da vidi krvnu sliku i procjeni može li na operaciju jer kako je rođen ranije, bio je dosta sitan. Nalazi gotovi, drastičan manjak željeza. S jedne strane to me nije niti iznenadilo budući da sam ga dojila, a moja krvna slika još nakon poroda bila je ista takva…loša. Odgađa se namjera za operacijom do njegovog trećeg mjeseca. Negdje duboko u sebi nadala sam se da će se do tada ta kila i sama povući, ali nije.
On se oporavio što se tiče krvne slike, ojačao, napredovao da je dostigao i mnoge svoje vršnjake te se nije više moglo niti pretpostaviti da je to dijete rođeno prerano. Nalazi odlični, operacija neminovna. U ta tri mjeseca, još se nešto pojavilo, nešto što me također zabrinjavalo. Na vratu sam mu opazila jednu crvenu točkicu, koja je u ta tri mjeseca od točkice narasla na oblik jagodice. Pomislila sam „Pa Bože što je sad ovo? Što još?“. No, operacija kile bila je prilika odmah upitati liječnika i za tu „točkicu”. To je dosta često kod djece, bitno je samo da pratite hoće li još rasti ili će stati, rekao mi je liječnik u Klaićevoj. Ta se „točkica“ umirila, stala s rastom tako da oko nje nije bilo nikakvih liječničkih zahvata. Kila, koja mi nije davala mira tri mjeseca, riješena je kirurškim zahvatom, s trodnevnim boravkom u bolnici, ali to smo lako preživjeli jer sam i ja bila s njim.
Vrijeme odlazi, malo po malo, a s njim i taj mlađi sinčić, zajedno s svojim starijim bratom. U igri, veselju, već se od rođenja i od onih grčića svaku noć naziralo da će baš on biti zajebant. Totalna kontra od brata. Dosta je i lakom pogotovo što se hrane tiče. Vrlo često znao se zagrcavati i to toliko da bi me presjeklo hoće li mu zalutali komad hrane izletjeti van. S dvije godine opet cirkus! I da, baš s hranom, točnije pistacio. Trebam li uopće što reći kad se već naslućuje…zalutali komadić koji nije izletio. No kako je bio prehlađen uopće nismo bili sigurni jel ga izbacio ili nije, ali onaj majčinski instinkt govorio mi je da nije! I naravno, što se kaže “Ne daj Bože da se dogodi ono što ti majka misli!“ e upravo to se dogodilo. Sljedeći dan, primijetili smo da on dosta otežano diše. Nemamo što čekati, vozi doktoru! Kako smo živjeli u onom malom ličkom selu, do doktora se činilo doć kao do Nigdjezemske. U Ogulinu pregled, nalaz krvi, liječnica postavila dijagnozu: bronhitis. No, čim smo joj rekli što se dan prije dogodilo znala je i sama da je takva dijagnoza zbog otežanog disanja. Hitna, sjedni s djetetom i za Zagreb. Stigli u bolnicu, točan naziv Sestara Milosrdnica, koji paradoks, a od „milosrđa“ ni M! Kako mi je dijete cijeli dan plakalo od muke usred vađenja svih tih nalaza još u Ogulinu, pa onda opet tada u Zagrebu, u jednom trenutku se zakašljao i kao da mu nešto dizalo želudac da je u par navrata kao da će povratiti. U par takvih trenutaka zakašljavanja izleti mu komad onog zalutalog pistacija. Par minuta prije predviđenog zahvata, bronhoskopije. Pozvala medicinsku sestru, ona liječnika, ali on nije htio ništa prepustiti slučaju.Bez obzira što je komadić izletio, želio je provjeriti da nije još što ostalo. Sve se to odigralo, taj dolazak u bolnicu, u predvečernjim satima. Obavili su zahvat vrlo brzo i rekli da će morati ostati prenoćiti u bolnici da vide kako će se odvijati stvari s disanjem i bronhitisom. Noć sam provela na klupi u čekaonici bolnice. U sobi baš tu večer nije više bilo nijedno dijete, on sam i oko njega 4 kreveta. Tek sljedeće jutro sestra koja je stigla u svoju smjenu upitala me “Gospođo, zašto niste bili u sobi kad nije bilo druge djece?” Odmahula sam rukom, što bi joj drugo rekla. Bilo pa prošlo. Večer je za njega protekla mirno, dobili terapiju i išli kući.
Od rođenja sam to mlađe dijete sama nekako etiketirala
Nesretan je otkad se rodio.
No, danas, gledam tog momčića s već punih 6 godina zajedno uz njegova dvije godine starijeg i oduvijek ozbiljnijeg brata, i govorim sama sebi
Ne, nije on nesretan! Sve mu se to događalo s razlogom, baš kao i svima nama!
Ove je godine pohađao malu školu. Gotovo svaki dan imao je neke svoje komične ispade, trenutke s kojima mu mnogi pripisuju upravo to o čemu danas govorim, sreći.
Došao je jedan dan, znam bio je to petak, i rekao:
“E mama, znaš ča? Nama je teta dala nekakvu zadaću, a ja pojma nemam koju. Braco petkom nikad nema zadaću, pa sam i ja čim je teta spomenula zadaću začepil uši da je ne čujem.” Krasno, reko, sad ćeš u ponedjeljak bez zadaće u školu i što bi ti ja. Tako ode vikend, dođe ponedjeljak, već mi i zaboravili da je spominjao zadaću, a niti je tko od djece išta neposredno prije sata išta spomenuo. Dođem ja po njega, a on meni “Ajme mama, danas su mi svi svi smijali!“. Pa zašto upitam ga, a on „Ušli mi u učionicu i kaže teta da izvadimo što smo donijeli. Ja mislil da ona divani o užini pa mi još bilo čudno kako tako rano. Niš, zavučem ruku u torbu, unutri banana pa je izvadim i metnem na stol. Vidim ja da svi izvlače nekakve igračke, stvarčice, pa mi već bilo čudno ki je vrag sad to, valja će igračke jist. Izvadim je tu bananu, a ono svi u smij! I tetu je uvatil smij da joj je trebalo da se smiri pa da mi kaže koga se vraga smijedu. Trebali smo donest neki predmet, stvar, igračku koja počinje slovom kojim počinje naše ime. Zato su mi se i smijali! Ja Borna i izvadil bananu! Oni nisu imali pojma da ja nis imal pojma ča je bila zadaća!”
Ispričala sam vam ovaj primjer samo da bi, baš kao i ja, shvatili, koliko je opravdano da nekoga ili sami sebe nazivamo (ne)sretnim od rođenja. Toliko puta nam sreća pokaže svoje lice, a mi je zanemarujemo i uvijek se nekako zakačimo baš za one manje sretne trenutke.
Ovo svoje (ne)sretno razmišljanje završavam jednom pričom. Koja je po(r)uka priče koja slijedi kao i cijelog ovog razmišljanja? Izvucite je sami!
Starac i sin radili su na farmi. Imali su samo jednog konja. Jednog dana konj je pobjegao.
– Strašno! – suosjećali su susjedi – Kakva nesreća!
– Sreća? Nesreća? Tko će ga znat… – odgovarao bi starac.
Idući tjedan konj se vratio s planine, a s njim je došlo još pet divljih kobila.
– Kakva sreća! – uzviknuli su susjedi.
– Sreća? Nesreća? Tko će ga znat… – odgovarao je starac.
Sljedećeg dana sin je, pokušavajući pripitomiti jednu kobilu pao s nje i slomio nogu.
– Kakva nesreća! – rekli su susjedi.
– Sreća? Nesreća? Tko će ga znat…- upitao je starac.
Počeo je rat, došla je vojska i odvela sve zdrave mladiće. Starčev sin nije im bio od koristi, pa su ga poštedjeli.
– Sreća? Nesreća? Tko će ga znat…
H kao kiklja
U prvom smo razredu. Sat obrade slova H. Učiteljica poslagala slike predmetima koji počinju na slovo H, a onda pokaže u sliku haljine. „H kao?“ upita učiteljica. Djeca podižu dva prsta u zrak, a učiteljica prozove jednu djevojčicu. „H kao kiklja!“ odgovara ona glasno, jasno i odvažno.
Jeste li i vi jedni od onih koji ne govorite standarnim književnim jezikom? Jeste li i vi oni koji ste se dolaskom u školu osjetili kao da morate početi učiti i jedan novi jezik, koji nije strani, nego hrvatski, ali vašem jeziku poput stranog? Ja sam jedna od tih! Ne bi vjerovali, rođena u metropoli, a govor čisti lički, točnije stajnički! Obitelj, prijatelji kojima sam bila od djetinjstva okružena uglavnom su Ličani, pa je taj naš „domaći“ bio jednostavno uvriježen govor.
Došla sam u školu i što vrijedi što sam učiteljicu sve razumijela, ali trebalo mi je vremena i vremena da počnem tako pričati, standardnim hrvatskim jezikom, bar u školi. Sjećam se jednog sata geografije, bio je to možda sedmi ili osmi razred. Učili nešto o zemljama svijeta, točnije Amerike. Profesor nešto upita, ne sjećam se točno pitanja, ali znam da je odgovor bio Kanada. Ja sam ga znala pa brže bolje podigla ruku da ne bi tko odgovorio prije. Profesor me prozove, a ja iako točno odgovorim, ali ne i izgovorim! Sa svojim naglaskom „Kanda“ izazvala sam grohot smijeha u razredu.
Moram priznati da sam čak u jednoj životnoj fazi, toj odrastanja, znala osjetiti i neugodu zbog nekih svojih izjava, naglaska, koji mi je izletavao koliko god ja na to pazila. No, kad me ta faza prošla, ja se svog govora više ne sramim. Naravno da treba znati standardni hrvatski jezik kojim evo i ova svoja razmišljanja pišem. Ne zato da bi s njim glumila obrazovanu ženu, nego da bi me svi razumijeli. Svoj, domaći, govor njegujem gdje god i kad god stignem i to znaju svi oni u mojoj blizini.
Kad pogledam naše Dalmatince, oni svoj „a e“ i cijeli svoj dijalektalni govor ponosno šire gdje god se nalazili i divim im se na tome. Kad bi svi tako radili, bili bi poput hodajućih reklama za svoj kraj.
Vrlo često kad susretnem nekog od naših Ličana pa počnu književno pričati, a taj „književni“ učini smiješnima njih same baš kao i od taj „mišung“ govora.
Najjači su mi oni koji me znaju gurkati šaputati „Branka, pa ti si jedna školovana žena, nesmiš tako divanit po seljački!“. E pa baš zato što jesam obrazovana, znam koliko je bogatstvo tog mog „seljačkog“ govora.
No, eto kao što rekoh ja sam jedna od onih koja privatno ne glumata nikoga i ništa nego govorim onako kako mi je na pameti. Isto tako, radim, odnosno razgovaram i sa svojom djecom. Njima to ne treba niti tuviti niti govoriti nego im jednostavno bit uzor, a na njima je hoće li ili ne taj uzor prihvatiti. Djeca uče gledajući. Vidjeli ste primjer s početka priče koji sve govori.
Slično se dogodilo mom starijem sinu prošle godine. Učiteljica im je za domaću zadaću dala listić na kojem su bile razne slike, a njihov je zadatak bio spojiti parove, slike koje se rimuju. Sve je on dobro spojio, a onda mu ostale slike lonca i konca. Vidim ja da se on nešto hvata za glavu i razmišlja, pa ga pitam „Jel ti nešto ne ide? Jel trebaš pomoć?“, a on meni „ Ma znam sve, ali me muči kadi se rimuju konac i padela?“
Eh, evo to je ono što vam današnjim razmišljanjem želim reći, zapravo želim vas potaknuti da njegujete svoj govor! Zna se gdje i kada je potrebno upotrijebiti književni govor, a sve druge situacije prilika su da pokažemo koliko cijenimo svoj govor. Zapravo, možda je bolje reći, poštivati sve i svačije, a voljeti i uživati svoje. Svaka čast haljini, ali meni će, baš kao djevojčici s početka priče, kad god ugledam dotični odjevni predmet, na jezik najprije izletiti riječ kiklja.
