Razmišljam naglas
20 stvari koje smo naučili od Malog princa
1. Čovjek samo srcem dobro vidi. Ono bitno, očima je nevidljivo.
2. Čovjeku nikad nije po volji, ma gdje bio.
3. Puno je teže suditi sebi samome nego drugima. Ako uspiješ sebi dobro suditi, znači da si pravi mudrac.
4. Odrasle osobe vole brojeve. Kad im pričate o nekom novom prijatelju, nikad vas neće zapitati o onom što je bitno. Nikad vam neće reći: “Kakva je boja njegova glasa? Koje su mu najomiljenije igre? Skuplja li leptire?” Nego vas pitaju: “Koliko mu je godina? Koliko ima braće? Koliko je težak? Koliko zarađuje njegov otac?” Tek tada smatraju da ga poznaju.
5. Ako kažete odraslim osobama: “Vidio sam jednu lijepu kuću od crvenih cigli sa geranijama na prozorima i golubovima na krovu”, oni nisu u stanju zamisliti tu kuću. Treba im reći: “Vidio sam kuću od sto tisuća franaka”. Tada će uzviknuti: “Kako je lijepa!”
6. Govor je izvor svih nesporazuma.
7. Djeca trebaju biti vrlo strpljiva s odraslima.
8. Mi koji shvaćamo život, mi ne marimo za brojeve.
9. Ljudi s tvoje planete, uzgajaju pet tisuća ruža samo u jednom vrtu i nisu u stanju da u njima nađu ono što traže A ipak, ono što traže, može se naći u jednoj jedinoj ruži ili u malo vode.
10. Izgledat će kao da sam umro, ali to neće biti istina.
11. Čovjek je osamljen i među ljudima.
12. Moram podnijeti dvije – tri gusjenice, ako želim vidjeti leptire.
13. Upoznajemo samo ono što pripitomimo.
14. Vrijeme koje si utrošio na svoju ružu, učinilo ju je toliko značajnom.
15. Samo djeca znaju što traže.
16. Ako je riječ o korovu, treba ga iščupati čim ga primijetiš.
17. Žalosno je zaboraviti prijatelja.
18. Ono što krasi pustinju, to je što se u njoj negdje skriva bunar.
19. Bilo da je u pitanju kuća, zvijezde ili pustinja, ono što čini njihovu ljepotu – nevidljivo je!
20. Pitam se ne svijetle li zvijezde radi toga da bi svatko od nas mogao pronaći svoju.
Izvor: bitno.net 03.01.2016. u 08:05 | 0 Komentara | Print | # | ^
"I ovo će proći"
U kineskoj provinciji živio siromašni Kinez koji je cijeli život radio najteže poslove, a da ništa nije stekao. Sve što je imao bio je sin jedinac kojega je neizmjerno volio. Naučio ga je čitati i pisati i pomalo ga uveo u kaligrafiju.
Neposredno prije nego je izdahnuo, otac je izvadio dvije kutijice: jednu crnu, a drugu bijelu i rekao sinu:
“Na žalost, nemam ti što ostaviti osim ovoga. Dobro ih čuvaj. Kada ti bude teško, nesnosno teško u životu, otvori bijelu kutijicu. Crnu ćeš otvoriti onda kada ti bude jako dobro.”
Mladić je dostojno ispratio oca, a onda spakirao svoju zdjelicu, štapiće, pamučnu košulju i one dvije kutijice i krenuo u svijet. Radio je najteže poslove, izrabljivali su ga, spavao je pod vedrim nebom. Postao je umoran, nesretan i očajan. Stekao je samo duboke bore na licu i žuljeve na rukama, i zdjelu riže dnevno.
Onda su došle poplave. Rijeka Jangce se izlila, poplavila polja i oranice, nastala je glad i za mladića više nigdje nije bilo posla. Lutao je bespućima, spavao po šumama, peklo ga je sunce i mrzli ga mrazovi.
Jedne noći netko mu je ukrao zdjelu za rižu, pamučnu košulju i dva juana koja je imao. Izgubio je svaku nadu i odlučio se ubiti. Sklopio je ruke, zatražio oproštaj od neba, i dok ih je spuštao niz tijelo, napipao maleni zavežljaj ušiven u porub pojasa – dvije očeve kutijice.
Otvorio je bijelu.
U njoj je bio papirić i na njemu očevom rukom napisano:
“Ovo će proći!”
Shvatio je poruku. Nije digao ruku na sebe nego se zaputio k obližnjem gradu na čijem je ulazu stajala kolona seljaka. Nisu mogli ući jer nitko nije znao pročitati što piše na vratima. Mladić je prišao, pročitao im glasno, i prošli su. Prošao je i on. Nekoliko je dana proveo po gradskim trgovima, a onda ga je potražio maleni stari Kinez. Rekao mu je da njegovom gospodaru hitno treba pisar, a da je on čuo od seljaka koji su nedavno došli u grad da on zna čitati i pisati.
Dobio je posao kod plemenskog starješine. Radio je teško, ali čista srca. Ubrzo su počeli dolaziti seljaci kojima je trebalo nešto napisati, pročitati ili protumačiti. Svima je izlazio u susret. Gradski starješina bio je strog, ali pravedan čovjek i znao je uzvratiti svom pisaru. Dobro ga je nagrađivao, a vrlo brzo mu je ustupio i dio svoje kuće.
Sve se promijenilo. U godinama koje su uslijedile, postao je gazda malenog imanja, stekao znatno materijalno bogatstvo, a star i onemoćao starješina povjerio je svom mladom pisaru svoje poslove i svoju kćer za ženu.
Zajedno, u ljubavi i slozi, njih dvoje su imali mnogo djece i uvećali svoje bogatstvo do neslućenih razmjera. Mnoge je predvečeri provodio ispijajući čaj u rashlađenim prostorijama svoga doma, razgovarajući sa svojom voljenom, podučavajući sinove kaligrafiji, čitajući Konfucija. Bio je sretan.
Jednog predvečerja, razmišljao je o svom životu. Sjetio se svih svojih očaja, svoje želje da svojedobno umre, sjetio se oca. Sjetio se i one druge kutije koju mu je otac dao…
Otvorio je crnu kutijicu.
U njoj je bio smotan papirić. Razmotao ga je, a na njemu je očevim rukopisom bilo zapisano:
“I ovo će proći.”
Izvor: bitno.net
"Živi danas!" (Phil Bosmans)
U jednome malom selu, u dalekome kutku zemlje, živio neki stari, mudar čovjek.
Bilo mu devedeset godina, a izgledao je zadovoljan i sretan.
Onda mu netko reče: “Proživio si lijepe godine, dugi vijek.”
Starac povuče dim iz svoje lule i odgovori: “Živiš samo jedan dan.”
To ga je naučio život.
Živiš samo jedan dan: danas!
Da bi istinski živio, moraš živjeti danas.
Život je kratak i prolazi brzo. Ako danas ne živiš, izgubio si dan. Ne zamračuj si dušu strahom i brigama sutrašnjice. Ne opterećuj srce jučerašnjom bijedom. Živi, danas!
Misli spokojno na ono dobro od jučer; sanjaj i lijepe stvari koje bi moglo donijeti sutra. Ali nemoj se gubiti u onome “jučer” ili “sutra”. Živi danas!
