Razmišljam naglas
Kako je teško...
Misli me danas nose prema svim dobnim skupinama. Prema djeci, prema mladima, prema starima, ma baš prema svima, jer nema dana da se bar jednom bilo tko od nas ne usporedi s nekim drugim odnosno s nekim drugim životnim dobima i da ne zakuka nad svojim životom.
Naravno kako najčešće biva svi se prema mlađima odnosimo kao da smo pokupili pamet cijeloga svijeta, a ni prema starijima ništa bolje niti blaže jer su i oni „ispod“ naše pameti budući su živjeli u nekim drugim vremenima pa su ostali malo „zatucani“. Žalosno, da, ali istinito.
Kako je teško biti slab,
kako je teško biti sam,
i biti star, a biti mlad !
Počela sam s mislima u dobnim granicama, ali ne mislim samo na njih. Mislim i na sve ostale segmente ljudskog života koji nas razlikuju jedne od drugih; vanjski izgled, obrazovanje, stanovanje, posao, općenito stanje i imanje. Različiti u svemu, a koliko smo svjesni da nas te različitosti i prihvaćanja čine potpunima, to nisam sigurna.
I biti slab, i nemoćan,
i sam bez igdje ikoga,
i nemiran, i očajan.
Nemali broj puta sam čula da se nekog proziva ludim i glupim zbog postupaka koje čini. Nemali broj puta susrećem ljude koje okolina čak i najbliža obitelj svojim „šalama“ gazi i koji iz dana u dan padaju, što duhom, što djelima, što riječima. I onda pitanja „tko je kriv?!“ i odgovor „Sam si je kriv!“. Da, tako to obično biva.
I gaziti po cestama,
i biti gažen u blatu,
bez sjaja zvijezde na nebu.
U onoj prekretnici života kad nisi više dijete, a nisi još niti potpuno samostalan da bi bio odrastao čovjek, kada se tvoje želje mimoilaze sa željama tvojih roditelja, što ti preostaje nego dignuti glavu i krenuti svojim putem, svojim ciljevima pa makar bili i pogrešni. No, kad osjećaš da je to ono što ti želiš jednostavno ideš. Jel to ispravno ili nije, iskreno, ne znam. U svakom slučaju je teže.
I sam i samcat putuje
pod zatvorenom plaveti,
pred zamračenom pučinom,
To znam iz iskustva, ali okus u ustima kad postigneš ono što želiš i kad te isti ti ljudi potapšaju po ramenu u znak čestitanja „Stvarno ti svaka čast, uspio si!“, e pa taj osjećaj je jednostavno neprocjenjiv i s njim sve one teške dane potisnes iza sebe jer znaš da si učinio dobru stvar, dobru za sebe. Nisu sve priče sa sretnim završetkom, ima onih koji nažalost pokleknu pred svojim željama, pred svojim mogućnostima i nastavak puta više ne vide.
I komu da se potuži?
Ta njega nitko ne sluša,
ni braća koja lutaju.
Kroz cijelo svoje razmišljanje koje mi se čini kao nabacane misli, zapravo samo želim reći ovo: svi imamo neke svoje jadikovke, svakidašnje jadikovke. Teško nam je razumijeti bilo koga iako se trudimo. Naši problemi uvijek su nam najveći što je i normalno, jer ne nosimo brige ni dane ni križeve nikoga nego svoje vlastite (bar bi tako trebalo biti).
Jer mi je mučno biti slab,
jer mi je mučno biti sam
(kada bih mogao biti jak,
kada bih mogao biti drag),
Ja se vrlo često poistovjećujem s Ujevićem, u njegovim stihovima vrlo često nalazim sebe, stoga sam i ove tek neke iz njegove „Svakidašnje jadikovke“ unijela u svoje razmišljanje. Zašto baš te stihove, zašto baš ta pjesma? E to ću zadržati za sebe, jer što god da rekla, svatko će je baš kao i svaku moju, tvoju, našu, njihovu riječ razumijeti onako kako on želi. Tada je suvišno objašnjavati.
Završavam svoje misli zadnjim stihovima Ujevićeve (i svoje) jadikovke:
…no mučno je, najmučnije
biti već star, a tako mlad!
Neki idu na more pokazati zategnute guzice, a ja idem na radost svoje djece
Pitam se trebam li uopće išta pojašnjavati kad sam sve rekla u naslovu? Trebam li išta više reći kad je sve jasno? Ma trebam! I moram! Neko objašnjenje moram dati, iako se mnogima možda i neće sviđati.
Ljeto se bliži svome kraju. More, sunce, vrućine, sve polako jenjava, bar kod mene jer su sada već pripreme za novu školsku godinu u punom jeku. I ostaju evo tek osvrti, razmišljanja na sve što prolazi pa tako i na te ljetne bezbrižne dane.
Spomenula sam jednu ključnu riječ: bezbrižno. E upravo tako sam ja odlazila na plažu…bezbrižno, bezbrižno u smislu da me nije bilo briga hoće li tko gledati za mnom, hoće li odmjeravat proporcije tijela ili zategnutost svih (ne)oblina. No, što ću, imam oči pa nisam mogla ne vidjeti sve oko sebe. Da se razumijemo, ne pričam samo o ženskom svijetu, nego i muškom. Toliko iskomplesiranih ljudi s jedne strane, a toliko umišljenih s druge strane da ti pamet stane.
Najmanje je onih koji su jednostavno normalni. Onih koji su došli na to more uživati u suncu, plaži, moru, kupanju bez opeterećenja kako će ih tko gledati. Pa kad malo realnije pogledate, što koga briga i za moju kilažu i za svaki detalj na mojem tijelu ili za bilo koga od nas? Jel ga itko nosi osim nas samih? Kom se ne sviđa nek okrene glavu na drugu stranu i do viđenja. Jel nije tako?
Ako ja sebe volim baš ovakvu kakva jesam, a da se razumijemo od manekenskih dimenzija sam jako daleko, što me briga za druge. Od poprsja nešto sitno uvijek bilo, a kad još kažem da sam djecu dojila svakoga po dvije godine što je u komadu bilo ravne četiri, strije od trudnoće po trbuhu i bedrima, aj dobro od guzice jedino nešto imam jer volim fino i slatko pojesti. Dakle, kratki opis da ne bi mislili „vide ove sigurno neki foto model pa sad tu prodaje neke priče“.
Jednostavno me nije briga za narod! Vidim i znam dosta ljudi koji vole otići na neku plažu gdje nema ljudi samo da ih ne vide jer se srame budući su deblji ili nekih svojih razloga. No ja to ne mogu razumijeti. Od ljudi nitko od nas ne živi i zašto bi nas onda bolila briga što će bilo što o nama misliti, a ponajmanje o našem izgledu.
Ah, ma ja tako razmišljam od kad sam mama. Prije sam možda…ma ne možda nego jesam bila isto dosta iskompleksirana. No, djeca su me u potpunosti promijenila. Oni su mi svojim dolaskom na ovaj svijet dali motivaciju i snagu za sve, pa i za to da samu sebe više volim i poštivam. Tako i ti odlasci na more već mi godinama predstavljaju poseban užitak i zadovoljstvo jer ti dječaci u tome uživaju. I ne samo da oni uživaju nego me upravo u tim trenucima beskrajne radosti, smijeha i veselja vraćaju u dane moga djetinjstva i nešto puno više, podsjećaju me na prave vrijednosti života.
Eto, moje današnje razmišljanje upravo se svodi na sažetak u kojem ću samo reći: nije me briga po što tko ide na more, ali poručujem vam da ne treba (ne)ići zbog ljudi nego zbog sebe i nekog svog gušta. Budući da sam ovog ljeta po plaži bila okružena najviše “savršenim oblinama” umišljenih ljudi, upravo zato sam ih istaknula u naslovu. To što su njima te guzice, to je meni radost moje djece.
Nije vjernik onaj koji to kaže, nego koji pokaže
Upravo današnji blagdan Velike Gospe potaknuo me na ovo razmišljanje. Razmišljanje o vjeri, razmišljanje o čovjeku, razmišljanje o svakodnevici i svakodnevnim aktivnostima u kojima se svjesno ili ne, pokazujemo kao ljudi, kao pravi vjernici.
Masa ljudi danas obilazi svetišta, masa ljudi danas hoda oko oltara Majke Božje zazivajući njezin zagovor , a jedan dio koji čini tu masu ide samo da bi se mogli hvaliti gdje su bili, da ne kažem izrugivali sa svojim poznanicima koji možda toga dana nisu mogli otići nigdje.
U čemu se ogleda ta naša vjera? Od malih nogu svirala sam i pjevala u crkvi i veliku tu masu imala prilike promatrati zato se i usuđujem o tome ovako javno pisati.
Oni koji doslovce ližu oltare, čim pređu prag crkve već tračaju svoje sumještane bilo da je riječ o odjeći koju su navukli na sebe bilo da je riječ o nekim svakodnevnim poslovima ili da ne pričam o mlađim ljudima koji su najčešće na repertuaru zbog izlazaka ili odabira partnera ili o nečem stotom.
Toliko toga ti “veliki” vjernici rade za svoju zajednicu da bi se najrađe ispovraćala od njihove dragosti i dobrote.
Godinama sam, kao što rekoh, bila aktivna u crkvi, godinama sam bila jednima uzor, drugima čudakinja, a trećima samo Branka. Ovi treći me i danas tako gledaju i prema tima imam ogroman respekt. Zašto baš prema njima? Ako odgovorim što je s prvima i drugima, tada ću automatski dati odgovor i za njih. Oni kojima sam služila kao uzor, zapravo bolje rečeno svetica, ti su očekivali od mene da sam bezgrešna. Ovim drugima kojima sam bila čudakinja pucali su od ljubomore jer oni ne znaju to što ja radim, pa su me morali nekako nazivati. S tima nikad i nisam bila u nekomn bliskom odnosu, nego na bok.
Jel vam onda jasno zašto su baš ovi treći za mene ljudi. Ma što ljudi, ljudine! Upravo oni pokazali su mi što je i pravi vjernik. Oni ne ližu oltare, već idu na misu kad mogu i kad stignu, ali žive svoju vjeru svakoga dana. Nikoga ne osuđuju, nikoga ne kritiziraju, nikoga ne razapinju, ne kažem da nešto o nekome ne potračaju, jer to nam je svima jednostavno u krvi. Ali… njihovi su tračevi na razini cirkusiranja, a ne osude bilo koga i bilo čega.
U posljednjih nekoliko godina ne sviram više crkvama aktivno kao nekada, već samo po potrebi i pozivu iz bilo koje župe, a vjerovali ili ne baš sada se smatram boljim čovjekom nego tada. To te valjda sam život natjera u preispitivanje samoga sebe kada te dovede u situacije da vidi kako ćeš reagirati i postaviti se. Samo jedan primjer ću reći, napisati… U prethodnim razmišljanjima govorila sam o svojoj obitelji stoga nije nepoznanica da s najbližim članom, ocem, nisam u nekom dobrom odnosu. No nisam mu okrenula leđa. Ni zbog svoje djece kojima je on ipak djed, ali i zbog sebe same jer mi je otac. Odlazimo k njemu često i iako nam je komunikacija na razini nule, viđamo se. Ista je stvar i s ocem moje djece. Mnogi mi govore da nisam normalna i po kog vraga uopće k njemu idem, ali…kako god poštivam svog oca, tako poštivam i oca svoje djece i njima želim dat primjer i bit im uzor. Jednog dana kada odrastu, sami će imati svoje stavove i možda se neće poklapati ni slagati s mojima, ali bar znam da mi neće moći predbaciti „Zbog tebe nemamo oca ili djeda!“.
Svi smo mi ljudi. Ljudi koji se razlikujemo u mnogočemu, pa i u vjeri.
I eto, da ne duljim previše, još ću samo ovo reći: među masom koja danas štuje ovaj veliki blagdan mnogi su koji sami sebe nazivaju vjernicima, ali je mnogo i onih koji po tom pitanju ništa ne kazuju, nego svojim djelima svakodnevno svoju vjeru pokazuju.
Oči su ogledalo duše
Ne znam kako bilo tko od vas doživljava svakog čovjeka, ali ja uglavnom na prvu osjetim dal s nekim mogu ili ne mogu. Ima onih nekih ljudi koje jedva čekam vidjeti, a ima i onih koji kako ja volim reći, šire neku negativnu energiju oko sebe i pokraj kojih se ne osjećam niti malo ugodno.
Svi smo mi ljudi i svak svakoga doživljava na neki svoj način. Tko je meni dobar, ne znači da će i nekom drugom biti i obrnuto. Ona prva skupina ljudi, koje ja doživljavam kao pozitivce, kao osobe koje rado viđam, susrećem, ti ljudi u stanju su težak dan učiniti lakškim, tugu rasplamsati veseljem…
Eh, kad bi mi sad mogli birati tko će nam se pojaviti pred očima u danu. To bi bilo odlično, ali ne možemo. Baš kao što ne možemo generalizirati ljude. Svak od nas s nekim je razlogom stvoren, svak od nas s nekom je misijom stigao na ovaj svijet, svak od nas drugačiji je, pa čak i jednojajčani blizanci koliko god bili slični, toliko su i različiti. I to je tako. Da je drugačije, na što bi nam svijet izgledao?!
Moramo naučiti živjeti u okruženju različitih. To nije lako, ali kad se potrudimo, tada drugačije jednostavno gledamo na ljude oko sebe. Možda je upravo to ključ kako ćemo i koliko sretno i zadovoljno živjeti…naš pogled na druge ljude.
Ispričat ću vam evo samo jedan od svojih ne tako davnih primjera…
Gotovo tri godine stanujem u istoj zgradi gdje sam i sada. Zgrada je od sedam katova, a na svakom katu osam stanova u kojima u prosjeku živi dvoje ljudi, što je onda po mojoj procjeni cirka stotinjak ljudi. Neke od njih nisam vidjela nikad, neke sam evo tek jučer susrela, a neke viđam gotovo svaki dan na ulazu, izlazu, stubištu ili liftu.
Masa ljudi, masa totalno različitih ljudi i znate kakvih još ljudi ima u toj masi? Ljudi koji poginju glavu kad netko naiđe, kao da se boje pogledat, a kamo li još pozdraviti. Ostali su se takvima prilagodili. Znaju da oni ne pozdravljaju pa se ni ne trude biti srdačni ili susretljivi kada je pozdrav prema takvima u pitanju. Sad dolazim na red ja, naravno, kao i uvijek odsutpam od mase i ne prilagođavam se nikome. Bar ne kad je tako nešto u pitanju. U oči mi je posebno upao jedan stariji susjed. Uvijek stisnutih obrva, rekli bi na prvu, ljut, mrk čovjek i uvijek gleda u pod. Kad god bih ga pozdravila samo bi produžio. Neki od ostalih stanara znali su mi reći „Ma on je lud! Što se trudite pozdravljat ga!“ Ne znam, meni baš takvi ljudi koje ostali progašavaju ludima i upadnu u oči jer ako ih većina takvima progašava onda to zasigurno nisu. Znam jako dobro taj osjećaj.
I uglavnom, da nastavim priču…nisam posustajala…kad god bih ga vidjela pozdravila bi. Dan po dan, tjedan po tjedan, mjesec po mjesec i tek nakon godinu dana isti taj mrki čovjek podignuo je glavu i odvratio „Dobar dan susjeda!“ Osjećala sam se ko da sam nekoga probudila iz mrtvih. Od toga dana, svaki dan pozdravlja, svaki dan ne samo da pozdravlja nego mu se i osmjeh pojavi na licu, a onda je nedavno počeo i više komunicirati. I bez puno mojih pitanja, sam je počeo pričati, kao da je jedva čekao kome bi malo iznio svoj životni teret koji ga tišti i zbog kojeg je zlovoljan. O tome sada neću pričati, jer tko zna, možda i on čita ovaj tekst, ali samo ću reći da ponekad, zapravo vrlo često ljude progašavamo kojekakvima, a da o njima ne znamo ništa niti razloge zašto se ponašaju tako kako se ponašaju.
Sve je to stvar nas samih i upravo tako moramo i trebamo prisupati ljudima. Ne po pravilima većine nego po svojim pravilima igre odnosno života i pogleda na ljude oko nas.
Trebam li onda išta objašnjavati o naslovu ovog svog današnjeg razmišljanja? Jel vam jasno što sam danas htjela poručiti?
Oči… oči su ogledalo duše svakog pojedinca, a ako ih ne vidimo na prvu, poslušajmo onaj svoj unutarnji glas, glas svoje duše i ona će nam reći kakav je tko. U suštini, kad sve zbrojiš i oduzmeš, ljude s pozitivnom ili negativnom energijom, tko ti na kraju ostaje nego ti sam. Tvoj život, tvoj pogled, tvoje oči i ogledalo tvoje duše! 08.08.2015. u 09:14 | 0 Komentara | Print | # | ^
Druga majka uvijek mi je bila baka
Ako sretneš moju baku,
Negdje samu na sokaku,
Ti joj priđi srca laka,
Kao da je tvoja baka.
Eh, da, sad znate o kojoj baki danas pričam. Ma i ona sama uvijek je znala reći „pa normalno da ja svu svoju nučad jednako volim, ali ona čeljad s kom sam pod istim krovom, tila ili ne, nekako mi je privrženija.“ To je tako normalno, a isto tako i stav mene, baš kao i sve te unučadi prema toj baki u usporedbi s onom s kojom ne živimo.
Ja nisam imala baku pod istim krovom sve do one 92-e kada sam ostala bez majke. Od toga trenutka baka je bila i baka i majka. Iako je mnogo puta sama znala reći „jes ja tu, ali mama je mama“. Ona je sve ove godine odradila silan posao. Nije to bilo lako. U nekim od svojih prethodnih razmišljanja već sam je često spominjala, ali baš zato ovo današnje posvećujem samo njoj!
Sad je stara, već zamahnula 80 godina. Bolesna, zaboravna, ali jakog i snažnog srca. Često priča o svemu iz prošlosti, toga se najbolje sjeća pa se rado toga i prisjeća.
Pomozi joj, mali druže,
Jer je noge slabo služe,
A i oči slabo vide,
Pa mi baka slabo ide.
Vjera joj je uvijek bila najveća snaga, a odlazak u crkvu gotovo jedini izlazak među ljude. I danas je tako. No kad je se sjetim prije samo 20tak godina što je sve radila, da je mogla bok uz bok s mnogim mladim ljudima. Da ne ništa nego sa 60 godina ići polagati vozački. Jel možete zamisliti izraz lica mladih osamnaestogodišnjaka kada se pojavila u toj školi. Sjećam se i danas kako je noćima učila, čitala, ponavljala, ne bi li položila taj ispit. Najbolje je bilo kada je ispite prošla i trebalo odabrat instruktora, a ona rekla „ma meni je svejedno kod koga učila voziti“. Svi instruktori koji su tada bili prisutni nisu se htjeli odazvati jer su se bojali i sigurno mislili „tko će babu naučit vozi“, a onda su je dodijelili onom koji je toga dana bio odsutan, na bolovanju. Smijeh me hvata i sada kada se toga prisjećam, odnosno bake kada je to prepričavala kod kuće. Vožnju je bez imalo problema savladala. Znala je reći i dan danas to spomene „ajme dica oni instruktori se mene bojali, a vaj moj ča me učil vozit bil je ponosan na me kad sam od prve položila vozački. Nijedan ni znal da sam ja već vozila traktor, pa im sada eto babe i vožnje.“
Prepoznat ćeš moju baku,
I po hodu i koraku,
I po bijelog sijedoj kosi,
I po štapu što ga nosi.
Danas više ne vozi. Navozala se i navozila i mene i sestre po školama, sad po jednu, sad po drugu, pa nas prevozi u glazbenu, na folklore i zborove… Ništa njoj nije bilo teško. Nevjerojatna žena i ponosna sam i zahvalna Bogu što imam takvu baku jer mi je ogroman uzor i snaga u svladavanju bilo kakavih životnih poteškoća.
Kroz roj kola i auta,
Prevedi je preko puta,
Da u vrevi bučnog grada,
Moja baka ne nastrada.
Ne bih mogla zamisliti njezin život da je sada strpamo u dom. Ne osuđujem one koji to čine, niti itko to treba činiti jer ipak samo oni sami znaju zašto i dal mogu s njima i dal im mogu pružiti potrebnu skrb. O mojoj baki sada brine moja sestra, a da ona ne može, tu sam ja. Ne mogu zaboraviti što je sve činila za mene, ne bih imala srca niti bih ikome dopustila da je smjesti u dom. Dovoljno se žrtvovala kad je otišla sa sela i napustila dio sebe, dio onoga što je ispunjavalo njezin život, da bi je danas napustila i ostavila u stranom okruženju, među ljudima koji joj nisu ništa.
A kad baka dođe kući
Sretno će joj srce tući
O tebi će sva u sreći
Mnogo lijepa meni reći.
Svoje dane iz djetinjstva i mladosti uvijek ću pamtiti. I što kažu „Kad ti Bog nešto uzme, nešto ti i da“, a meni je dao takvu baku. Baku velikoga srca, baku kojoj sa suzom radosnicom u oku posvećujem ovo svoje današnje razmišljanje čija je tema prepoznatljiva već u samom naslovu. Sigurno sam i vama probudila sjećanja na vašu dragu baku. Bila živa ili ne, baka budi posebna sjećanja onima koji su imali sreće živjeti s njom ili je upoznati za života. Svatko je se na svoj način prisjeti. Ja evo ovo svoje današnje razmišljanje i uz stihove Ratka Zvrka koje citiram kroz cijeli tekst, sažimam u naslov te pjesme, u dvije riječi jer je u cjelosti posvećeno: Mojoj baki. 01.08.2015. u 09:15 | 0 Komentara | Print | # | ^
