Razmišljam naglas
Neki idu na more pokazati zategnute guzice, a ja idem na radost svoje djece
Pitam se trebam li uopće išta pojašnjavati kad sam sve rekla u naslovu? Trebam li išta više reći kad je sve jasno? Ma trebam! I moram! Neko objašnjenje moram dati, iako se mnogima možda i neće sviđati.
Ljeto se bliži svome kraju. More, sunce, vrućine, sve polako jenjava, bar kod mene jer su sada već pripreme za novu školsku godinu u punom jeku. I ostaju evo tek osvrti, razmišljanja na sve što prolazi pa tako i na te ljetne bezbrižne dane.
Spomenula sam jednu ključnu riječ: bezbrižno. E upravo tako sam ja odlazila na plažu…bezbrižno, bezbrižno u smislu da me nije bilo briga hoće li tko gledati za mnom, hoće li odmjeravat proporcije tijela ili zategnutost svih (ne)oblina. No, što ću, imam oči pa nisam mogla ne vidjeti sve oko sebe. Da se razumijemo, ne pričam samo o ženskom svijetu, nego i muškom. Toliko iskomplesiranih ljudi s jedne strane, a toliko umišljenih s druge strane da ti pamet stane.
Najmanje je onih koji su jednostavno normalni. Onih koji su došli na to more uživati u suncu, plaži, moru, kupanju bez opeterećenja kako će ih tko gledati. Pa kad malo realnije pogledate, što koga briga i za moju kilažu i za svaki detalj na mojem tijelu ili za bilo koga od nas? Jel ga itko nosi osim nas samih? Kom se ne sviđa nek okrene glavu na drugu stranu i do viđenja. Jel nije tako?
Ako ja sebe volim baš ovakvu kakva jesam, a da se razumijemo od manekenskih dimenzija sam jako daleko, što me briga za druge. Od poprsja nešto sitno uvijek bilo, a kad još kažem da sam djecu dojila svakoga po dvije godine što je u komadu bilo ravne četiri, strije od trudnoće po trbuhu i bedrima, aj dobro od guzice jedino nešto imam jer volim fino i slatko pojesti. Dakle, kratki opis da ne bi mislili „vide ove sigurno neki foto model pa sad tu prodaje neke priče“.
Jednostavno me nije briga za narod! Vidim i znam dosta ljudi koji vole otići na neku plažu gdje nema ljudi samo da ih ne vide jer se srame budući su deblji ili nekih svojih razloga. No ja to ne mogu razumijeti. Od ljudi nitko od nas ne živi i zašto bi nas onda bolila briga što će bilo što o nama misliti, a ponajmanje o našem izgledu.
Ah, ma ja tako razmišljam od kad sam mama. Prije sam možda…ma ne možda nego jesam bila isto dosta iskompleksirana. No, djeca su me u potpunosti promijenila. Oni su mi svojim dolaskom na ovaj svijet dali motivaciju i snagu za sve, pa i za to da samu sebe više volim i poštivam. Tako i ti odlasci na more već mi godinama predstavljaju poseban užitak i zadovoljstvo jer ti dječaci u tome uživaju. I ne samo da oni uživaju nego me upravo u tim trenucima beskrajne radosti, smijeha i veselja vraćaju u dane moga djetinjstva i nešto puno više, podsjećaju me na prave vrijednosti života.
Eto, moje današnje razmišljanje upravo se svodi na sažetak u kojem ću samo reći: nije me briga po što tko ide na more, ali poručujem vam da ne treba (ne)ići zbog ljudi nego zbog sebe i nekog svog gušta. Budući da sam ovog ljeta po plaži bila okružena najviše “savršenim oblinama” umišljenih ljudi, upravo zato sam ih istaknula u naslovu. To što su njima te guzice, to je meni radost moje djece.
