Razmišljam naglas
Plaža moga djetinjstva
Moram priznati da sam sretnica jer od najranijeg djetinjstva, zapravo otkad znam za sebe, nije prošlo nijedno ljeto bez mora. Razlog tome je blizina brinjskog kraja s Jadranom, ali i dobra volja. Koliko god je preko ljeta bilo posla, uvijek se našao koji dan ili koje poslijepodne za odlazak preko Vratnika. Destinacije koje su uglavnom bile na repertuaru dio su sjevernog Jadrana i u blizini Senja: Sibinj, Novi Vinodolski, Klenovica, Kalić…
Najranije djetinjstvo, koliko me sjećanje služi Kalić je bio najučestaliji. Tamo sam naučila plivati, tamo sam razbijala koljena trčeći u mokrim japankama po sladoled, tamo sam uvijek susretala ljude iz svog kraja…
Moram priznati da kao mlada djevojka, nisam to mjesto nešto posebno voljela. Uglavnom hladna voda, ježevi, kamenje, s godinama plaža sve zapuštenija, jedini hotel i restoran zatvorio svoja vrata i postao tek ostatak nekad prekrasnog pogleda oku i okusa nepcu.
Mislim da je taj moj stav imao veze s onom pubertetskom fazom jer izgovoriti Kalić nije tako atraktivno kao npr. Novi Vinodolski ili Crikvenica. Za plaže poput Zrća nikad nisam bila, takva krajnost atraktivnosti me nikad nije privlačila.
No, ta moja faza „ne bi u Kalić“ me prošla… Danas, sa svoje 32 godine najrađe odem baš u to malo mjesto. Nema gužve, a opet dosta ljudi, ima začuđujuće dosta turista i to koliko sam ja primjetila uglavnom Talijana. Ima jedan kafić, ako si za kafić. Onaj hotel što izviruje iznad plaža zapušten stoji skriven među granjem.
More…ono je i sada baš kakvo je i bilo dok sam bila malena djevojčica… Čisto, bistro, a oni ježevi koji su mi nekad smetali i danas su prisutni, ali u njih gledam kao u dokaze o kakvoći morske vode, a koja u ovim nesnošljivim vrućinama nije nimalo hladna, nego baš kako bi rekli taman.
Ovih nekoliko slobodnih dana nikud me put, a ni srce nisu dalje vukli, nego baš u to malo Jadransko „misto“.
Uspomene, sjećanja iz djetinjstva, ali i prijatelji na koje sam nabasala s kojima sam se i u djetinjstvu tamo družila, a koje godinama nisam vidjela, sve to učinilo je odlaske na more ovo ljeto posebnima.
Drago mi je što se i mojoj djeci to malo mjesto sviđa. Tko zna, možda će ih za par godina uhvatit ona faza slična mojoj, a možda i neće, tko to zna. No, kako bilo da bilo, ako se i odmaknu od Kalića, uvijek će ga pamtiti, a onda mu se kad tad i vratiti, zbog činjenice da su upravo tamo naučili plivati.
Eto, to je to malo mjesto koje je ispunilo moje ovogodišnje ljetovanje i boravak na moru.
Za društvo se i pop oženio
Društvo. Jedna riječ. Jedna riječ, koja je uglavnom odgovor za sve, uglavnom negativne stvari koje pojedinac učini. Poznato?
Među mladima vrlo često možda i prečesto baš društvo okrivljujemo za sve! Ako je počeo pušiti, navuklo ga društvo. Ako je počeo pit, pije društvo pa mora i on. Ako lumpuje, lumpuje društvo pa mora i on… I koliko takvih primjera bih sada mogla navoditi, primjera u nedogled, a sve svodimo na isti nazivnik: društvo.
Zašto društvo krivimo za sve?! Sad sam samo spomenula mlade, ali i među starijom generacijom je isto vrlo često upotrebljavana riječ. Sjetite se samo svih priloga iz informativnih emisija, koga se okrivljuje za propuste? Društvo! Zašto društvo nije reagiralo i sl.
Uf, umara me i sama pomisao i samo razmišljanje o svemu tome.
Pitam ja sebe, a isto i vas, tko čini to društvo? Ne čine li društvo pojedinci, ne činimo li svoje društvo mi? Hrpa „ja“ čini jedno „mi“. Zašto onda svako to ja ne razmišlja svojom glavom, zašto svako to ja nema neki svoj stav prema bilo čemu? Kakvo je to društvo koje me ne prihvaća upravo onakvu kakva jesam?
Ne znam zašto ja imam taj neki svoj stav, ali imam ga otkad znam za sebe i drago mi je zbog toga!
U srednjoj školi bila sam doslovce štreberica, ali nikad nikome u razredu nisam kao takva smetala, a niti svoje zadaće čuvala ko kvočka jaja, nego je uvijek dijelila svima. Mogla sam „past“ pa prestat pisati zadaće ili učiti pa biti kao većina, ali nisam! To društvo nije me zbog toga šikaniralo, nego me prihvaćalo baš takvu kakva jesam. Duhan? Nisam pušač. Ne zato što sam bila okružena nepušačima, baš suprotno, većina mojih prijatelja konzumira duhan, ali ja ne. Znala me hvatati želja da povučem koji dim, probala, ali nije me to nimalo veselilo, pa se nisam u to ni upuštala. Jel me društvo zbog toga odbacilo? Jok!
Gledam općenito ljude među kojima se krećem, a kojih je iz dana u dan sve više. Svi su totalno drugačiji tipovi ljudi s totalno drugačijim navikama od mene, ali ono što nas spaja, zasigurno je samo jedno: volimo sebe baš onakve kakvi jesmo i pritom ne omalovažavamo nikoga tko je drugačiji od nas samih. Mislim da je to ključ svih odnosa…uvažavati različitosti jer upravo te različitosti čine nas jedinstvenima i upravo razlikama činimo jedno društvo potpunim. Zar nije tako?
Ona izreka kojom sam počela ovo svoje današnje razmišljanje palo mi je nekako iz vedra neba, a zapravo se dobro i uklopilo u cijelu priču jer ruku na srce tko bi se oženio radi društva? Ni pop ni bilo tko drugi. Jadni popovi uvijek su na repertuaru kad je riječ o ovako nečemu, ali budući da sam kao orguljašica imala i imam prilike družiti se i s njima, znam koliko se puta i oni sami na svoj račun rado našale. Stoga, veliki respekt prema njima, da ne bi tko pomislio da se s njima izrugujem!
Ja za društvo mogu samo zapjevati i zasvirati, ali neku životnu naviku promijeniti?! To mogu samo radi sebe same, pa bila ta navika dobra ili loša, sigurno neće biti radi društva. Društvo, ako je ono pravo, prihvatit će te baš takvog kakav jesi, a ako te ne prihvati, možda i nije najbolji izbor za tebe, mene, bilo koga!
Gukni golube
Ima li kod nas demokracije?
Ne smijem vam reći!
(D. Ivšinović: “Pametniji propušta”, Split, 2011.)
Gledam, slušam, promatram svijet oko sebe, pa i šire putem svih medija. Masa ljudi, masa da ne kažem istih ljudi kao da su izašli iz nekog kalupa, a onda iz te mase isplivaju pojedinci nekog drugačijeg kalupa. Ma ne, nisu oni drugačije kalupa nego su oni svoji, a taj „drugačiji kalup“ zapravo je njihovo JA. Upravo ti pojedinci tema su mog današnjeg razmišljanja. Pojedinci koji naglas progovaraju o onome o čemu masa šuti.
Čim izgovorim, tj.napišem riječ „naglas“ ne mogu da se ne osvrnem na samu sebe. Sam naziv kolumne odnosno njezin sadržaj odgovor je na pitanje koji si sada postavljate. Da, ja sam jedna od onih koja ne samo da piše razmišljanja naglas, nego i priča. Bilo je vremena kada nisam, ali upravo ta vremena naučila su me da što mi je na umi to i izgovorim.
Ispisat ću ovdje nekoliko statusa koje sam u zadnjih nekoliko dana, tjedana, uočila na zidovima nekih fb prijatelja. Izrazi nezadovoljstva, tuge, ali i radosti, za koje ipak treba imat hrabrosti napisati znajući da će to veći broj ljudi vidjeti i pročitati…
Sramota da te u rodilištu dite ne može vidit i posjetit, a šest dan moram bit. To ti je da pukneš od tuge. (J.Č)
Zar je uistinu moguće da za naša tri sugrađanina nema radnog mjesta, a istovremeno se zapošljavaju radnici iz drugog grada? (Z.F.)
Ima li tko iskustva s virusnim osipom ( grlo, ruke, noge)? (K.A.V.)
Onaj osjećaj kad ti Bog podari još jednog sina. Josa je rođen! (A.M.V.)
Hrabro je napisati i reći ono što ti je na duši jer vrlo često to nije samo napisana ili izgovorena riječ, nego nažalost i posljedice poput otkaza, svađe, nelagode, pogleda društva i okoline. Upravo zato mnogi šute, bez obzira o čemu se radilo, ali šute baš zbog straga od posljedica. Ponekad koliko god se činilo glupo, ali ponekad se bojimo reći i lijepe stvari koje nam se događaju.
Ne znam, ja ne žalim za ničim što sam ikad izrekla, jedino za čim žalim je ono što sam prešutila. No, eto, ukratko, a mislim da ste me shvatili što danas poručujem i što želim reći. Nitko ne može znati što mislimo ako to ne kažemo. Vrlo često nismo ni svjesni što se u nekome krije ako nam to ne kaže, a niti tko može znati što mi mislimo ako mu to ne kažemo, bilo dobro ili loše. Svi smo mi ljudi! I onaj na poziciji i onaj koji mu čisti stol, svi! Ah, iako da, i među nama ljudima ima ssssss kao svega (ili smeća). Baš kao i među katolicima “štalekatolika” (oko kojih je je isto bilo rasprave no o tome imate detatljnije na župa Kompolje).
Evo ukratko, ovo današnje razmišljanje počinjem i završavam naslovnim riječima u kojima je poruka kratka i jasna: GUKNI GOLUBE pa makar u nečijiim (nebitnim) očima ispao majmun!
Boem u prirodi
Evo me…svježa, odmorna, nakon nekoliko slobodnih dana provedenih u prirodi stižem puna dojmova i pune glave razmišljanja koja su naravno prisutna uvijek, a sada nakon odmora na selu, sada su još intenzivnija. Zašto? Ahhh, ja sam glazbena i pjesnička duša, boem rekli bi, pa što onda još trebam reći nego, neka današnje razmišljanje počne…
Krenut ću od samog početka, priprema za godišnji odmor. Nisam od onih koja gaji neka velika očekivanja od putovanja, niti sam neka partijanerica da zamišljam godišnji negdje u „gužvi“. Tako i inače funkcioniram u životu, ne očekujem ništa, pa se ne mogu niti razočarati, ali se zato vrlo često ugodno iznenadim. Dakle, odmor u prirodi, ličkoj prirodi.
Sedam prekrasnih dana u oazi mira. Svakidašnju gradsku vrevu i buku zamijenila seoska tišina. Ujutro pogled u zelenilo šume, svakodnevne šetnje, vožnje biciklom, susreti s lokalnim ljudima, sve me to neopisivo psihički odmorilo. Tamo kao da je vrijeme negdje stalo. Jedino što otkriva kretanje vremena, one su bore na staračkim licima ili pak žuljevi na rukama mlađih ili razredi djece koje sam do prije par godina gledala u pelenama. Gdje god sam koga susrela srdačan doček, stisak ruke, to je ono što je čovjeku ponekad više nego dovoljno da bi bio dobro. Kad osjetiš poštivanje. Mah, uvijek ima onih pojedinaca s kojima baš nisi na „ti“, ali oni su u usporedbi sa svima ostalima jednostavno nevažni i nebitni da bi zbog takvih generalizirao i govorio „Ljudi na selu su katastrofa!“ jer nisu. Ljudi na selu imaju jednu notu koja ovakvoj duši kakva je moja daju toliko energije da ne znam s čim bi je uopće mogla usporediti niti tko bi je jače mogao nadopuniti ili zamijeniti. Mali ljudi s toliko velikim srcem, s toliko velikim čovjekom u sebi.
Eh, za mene koja sama sebe nazivam boemom jer možda to doista i jesam, taj odmor u prirodi i reći ću u pozitivnom smislu primitivnoj sredini, nadahnuće je za naredne dane, mjesece, taman do sljedećeg dužeg odmora. I sada kada ovo sve pišem, prisjećam se anegdote Tina Ujevića koja glasi ovako:
Tin nije volio sudjelovati u razgovorima za vrijeme brijanja u brijačnici. Svejedno, brijač mu je često dosađivao forsiranim razgovorima. Jednom ga brijač upita: “Kako hoćete da vas obrijem?” “Bez riječi”, odgovori mu mirno Tin.
I istim tim riječima moram i ja privest kraju današnje razmišljanje, jer me odmor u prirodi…ostavio bez riječi.
