Razmišljam naglas
Gukni golube
Ima li kod nas demokracije?
Ne smijem vam reći!
(D. Ivšinović: “Pametniji propušta”, Split, 2011.)
Gledam, slušam, promatram svijet oko sebe, pa i šire putem svih medija. Masa ljudi, masa da ne kažem istih ljudi kao da su izašli iz nekog kalupa, a onda iz te mase isplivaju pojedinci nekog drugačijeg kalupa. Ma ne, nisu oni drugačije kalupa nego su oni svoji, a taj „drugačiji kalup“ zapravo je njihovo JA. Upravo ti pojedinci tema su mog današnjeg razmišljanja. Pojedinci koji naglas progovaraju o onome o čemu masa šuti.
Čim izgovorim, tj.napišem riječ „naglas“ ne mogu da se ne osvrnem na samu sebe. Sam naziv kolumne odnosno njezin sadržaj odgovor je na pitanje koji si sada postavljate. Da, ja sam jedna od onih koja ne samo da piše razmišljanja naglas, nego i priča. Bilo je vremena kada nisam, ali upravo ta vremena naučila su me da što mi je na umi to i izgovorim.
Ispisat ću ovdje nekoliko statusa koje sam u zadnjih nekoliko dana, tjedana, uočila na zidovima nekih fb prijatelja. Izrazi nezadovoljstva, tuge, ali i radosti, za koje ipak treba imat hrabrosti napisati znajući da će to veći broj ljudi vidjeti i pročitati…
Sramota da te u rodilištu dite ne može vidit i posjetit, a šest dan moram bit. To ti je da pukneš od tuge. (J.Č)
Zar je uistinu moguće da za naša tri sugrađanina nema radnog mjesta, a istovremeno se zapošljavaju radnici iz drugog grada? (Z.F.)
Ima li tko iskustva s virusnim osipom ( grlo, ruke, noge)? (K.A.V.)
Onaj osjećaj kad ti Bog podari još jednog sina. Josa je rođen! (A.M.V.)
Hrabro je napisati i reći ono što ti je na duši jer vrlo često to nije samo napisana ili izgovorena riječ, nego nažalost i posljedice poput otkaza, svađe, nelagode, pogleda društva i okoline. Upravo zato mnogi šute, bez obzira o čemu se radilo, ali šute baš zbog straga od posljedica. Ponekad koliko god se činilo glupo, ali ponekad se bojimo reći i lijepe stvari koje nam se događaju.
Ne znam, ja ne žalim za ničim što sam ikad izrekla, jedino za čim žalim je ono što sam prešutila. No, eto, ukratko, a mislim da ste me shvatili što danas poručujem i što želim reći. Nitko ne može znati što mislimo ako to ne kažemo. Vrlo često nismo ni svjesni što se u nekome krije ako nam to ne kaže, a niti tko može znati što mi mislimo ako mu to ne kažemo, bilo dobro ili loše. Svi smo mi ljudi! I onaj na poziciji i onaj koji mu čisti stol, svi! Ah, iako da, i među nama ljudima ima ssssss kao svega (ili smeća). Baš kao i među katolicima “štalekatolika” (oko kojih je je isto bilo rasprave no o tome imate detatljnije na župa Kompolje).
Evo ukratko, ovo današnje razmišljanje počinjem i završavam naslovnim riječima u kojima je poruka kratka i jasna: GUKNI GOLUBE pa makar u nečijiim (nebitnim) očima ispao majmun!
