Razmišljam naglas
Boem u prirodi
Evo me…svježa, odmorna, nakon nekoliko slobodnih dana provedenih u prirodi stižem puna dojmova i pune glave razmišljanja koja su naravno prisutna uvijek, a sada nakon odmora na selu, sada su još intenzivnija. Zašto? Ahhh, ja sam glazbena i pjesnička duša, boem rekli bi, pa što onda još trebam reći nego, neka današnje razmišljanje počne…
Krenut ću od samog početka, priprema za godišnji odmor. Nisam od onih koja gaji neka velika očekivanja od putovanja, niti sam neka partijanerica da zamišljam godišnji negdje u „gužvi“. Tako i inače funkcioniram u životu, ne očekujem ništa, pa se ne mogu niti razočarati, ali se zato vrlo često ugodno iznenadim. Dakle, odmor u prirodi, ličkoj prirodi.
Sedam prekrasnih dana u oazi mira. Svakidašnju gradsku vrevu i buku zamijenila seoska tišina. Ujutro pogled u zelenilo šume, svakodnevne šetnje, vožnje biciklom, susreti s lokalnim ljudima, sve me to neopisivo psihički odmorilo. Tamo kao da je vrijeme negdje stalo. Jedino što otkriva kretanje vremena, one su bore na staračkim licima ili pak žuljevi na rukama mlađih ili razredi djece koje sam do prije par godina gledala u pelenama. Gdje god sam koga susrela srdačan doček, stisak ruke, to je ono što je čovjeku ponekad više nego dovoljno da bi bio dobro. Kad osjetiš poštivanje. Mah, uvijek ima onih pojedinaca s kojima baš nisi na „ti“, ali oni su u usporedbi sa svima ostalima jednostavno nevažni i nebitni da bi zbog takvih generalizirao i govorio „Ljudi na selu su katastrofa!“ jer nisu. Ljudi na selu imaju jednu notu koja ovakvoj duši kakva je moja daju toliko energije da ne znam s čim bi je uopće mogla usporediti niti tko bi je jače mogao nadopuniti ili zamijeniti. Mali ljudi s toliko velikim srcem, s toliko velikim čovjekom u sebi.
Eh, za mene koja sama sebe nazivam boemom jer možda to doista i jesam, taj odmor u prirodi i reći ću u pozitivnom smislu primitivnoj sredini, nadahnuće je za naredne dane, mjesece, taman do sljedećeg dužeg odmora. I sada kada ovo sve pišem, prisjećam se anegdote Tina Ujevića koja glasi ovako:
Tin nije volio sudjelovati u razgovorima za vrijeme brijanja u brijačnici. Svejedno, brijač mu je često dosađivao forsiranim razgovorima. Jednom ga brijač upita: “Kako hoćete da vas obrijem?” “Bez riječi”, odgovori mu mirno Tin.
I istim tim riječima moram i ja privest kraju današnje razmišljanje, jer me odmor u prirodi…ostavio bez riječi.
