Razmišljam naglas
Večeras me dobri ljudi nemojte ništa pitati
Misli me vrlo često odnose u neka prošla vremena, u neke prošle dane, u neke prošle godine, u neke prošle događaje…
Vrlo često upravo pjesme su „krive“ za takva razmišljanja. Baš kao što kažu da za vrijeme njihove reprodukcije, u tih par minuta prevrtiš nekoliko godina života. Istina, doista istina. Ili te ponese instrumental ili riječi ili sve u kompletu.
Ova Škorina posebno dira u srce, izaziva poseban osjećaj. Iz kojeg god dijela Hrvatske bili ona zna doprijeti do svakoga, pa je tako i do mene…
Razmišljanje je moje danas vrlo kratko. No ponekad je tišina ona koja kaže više od riječi. Tek nekoliko stihova koji mi sada glavom lete i do sljedećeg vas razmišljanja pozdravljam svijete.
Večeras me dobri ljudi nemojte ništa pitati
Samo me pustite da u mislima mogu mirno skitati…
Suze mi pune oči, sjećanja odlaze daleko
Tamo gdje me čekao netko…
Kamo su nestali ti dani, zašto su ostali iza mene
I cijelog me života prate kao tužne sjene…
Želim ići dalje, moram ići dalje,
I uz pjesmu Škorinu, netko kao da mi poruku pošalje:
„Večeras me dobri ljudi nemojte ništa pitati
Neka suze tiho teku pa će manje boljeti“
I što mi drugo preostaje nego suzu pustiti, dušu olakšati
i pjesmu do kraja poslušati.
