Razmišljam naglas
Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda
Sjedim evo danas i razmišljam o životu… U ovih proteklih nekoliko dana došla je do mene vijest o prestanku dva života. Nisu bili stari da bi mogla reći „lijepe su godine doživjeli“, nego tako mladi, a tako bolesni… Svi mi nekud iz dana u dan trčimo, za nečim hrlimo, a onda čujemo jednu takvu vijest i žurba taj tren stane.
Šteta što češće kroz dan ne zastanemo i razmislimo kamo jurimo, šteta što nas uglavnom samo takve vijesti potaknu na takva razmišljanja. Ne kažemo bez veze „ljudi smo“. Da, valjda zato tako i funkcioniramo…jer smo ljudi. Ja sam jedna od onih koja nastoji ne razmišljati previše i preko dana si natovarim obaveza potrebnih i nepotrebnih samo da me ne obuzmu prevelika razmišljanja, a sve zato jer ih se bojim odnosno bojim se kamo bi me mogla odvesti. U svemu treba biti umjeren, pa valjda i u razmišljanju.
Čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda!
Citati koji su dali naslov mom današnjem razmišljanju vrlo su poznati, vrlo se često spominju i jedni su od onih meni najdražih koje vučem kroz život još od osnovne škole kada su bili zadani kao naslov jednog sastavka za zadaćnicu. Toliko lijep, toliko snažan, toliko velik! Čovječe pazi da ideš malen ispod zvijezda… Svi smo mi različiti, što znači da si svatko od nas različito tumači značenje ovog stiha. Meni veličina ne leži u materijalnom bogatstvu. Meni veličina leži u nečem što nema materijalnu vrijednost. I upravo tome težim, ne oduvijek, moram priznati, nego u zadnjih desetak godina kada sam životnim nedaćama shvatila da sam najbogatija postala onog trenutka kada sam ostala bez gotovo ičeg materijalnog. Tada sam shvatila kako sam zapravo bogata osoba.
Pusti da cijelog tebe prođe blaga svjetlost zvijezda!
I ako pogledam stihove koji slijede, dolazi i još veća motivacija upravo za takvim životom. Osjetila sam tu blagost i svjetlost zvijezda o kojima A.B. Šimić govori ne onda kada sam kupovala nešto, nego onda kada sam davala lijepu riječ, savjet, osmijeh…
Da ni za čim ne žališ kad se budeš
zadnjim pogledima rastajo od zvijezda!
Kao što sam već spomenula, ljudi smo, pa tako i griješimo, svi mi, pa i ja. Uf, i te koliko, ali kad iz tih pogrešaka nešto naučiš, tada nema smisla nazivati iste greškama nego lekcijama. Svi mi jedni od drugih učimo, svi mi jedni druge učimo. Svak je od nas zvijezda na svoj način.
Vrlo često me znaju pitati „pa jel ti žao zbog ovog ili onog“, a moj odgovor je uvijek „Ne, nije mi žao zbog ničega što sam učinila jer da nisam to i to učinila ne bi ni danas bila ovo što jesam. Više mi je žao zbog onoga što nisam učinila.“
Na svom koncu mjesto u prah prijeđi sav u zvijezde!
I da se vratim na početak svojeg današnjeg razmišljanja, vijesti o smrti dragih ili tek poznatih ljudi. Bolest ili samovoljna želja za odlaskom sa ovoga svijeta ili neki treći uzrok što ih više nema, zar je važno tražiti odgovor na pitanje „Zašto?!“ Nema ih i to je jedino što znam i što je dovoljno da znam. Svoj su život proživjeli najbolje što su znali i mogli i kako god da su otišli sigurna sam da su pronašli svoje mjesto među zvijezdama.
