Škole se bude
Margaret Rasfeld i Stephan Breidenbach
Izdavač: Harfa 2015.
Potrebni su nam znanje i odgovornost te duh zajedništva, sposobnost komunikacije i rješavanja sukoba, timska kompetencija, povjerenje u sebe i druge, poštovanje i srčanost – a to se sve može naučiti u školi!
Potrebni su nam znanje i želja za stvaranjem, kreativnost, hrabrost za izlazak iz okvira, novo i nekonformističko razmišljanje – a to se sve može naučiti u školi!
Stručno znanje – još uvijek središnji element naših škola – ima sve manju ulogu. Promjena učenja postaje temeljnim resursom za prilagodbu promjenama. Svaki je pojedinac važan, svatko ima izvanredne sposobnosti, svatko ima jedinstven potencijal. Škola postaje mjesto razvoja potencijala.
U 20. stoljeću za industrijsko su društvo bili potrebni ljudi koji će se prilagoditi uputama i strukturama te u zadanim okvirima ispunjavati svoje zadatke. Za tu nas je zadaću pripremala škola 20. stoljeća. Znanje u to vrijeme nije bilo svima i posvuda dostupno pa se trebalo prenositi u školama.
Danas 30% djece u školu odlazi sa strahom. Strah i kreativno rješavanje problema međusobno se isključuju. Strah je ubojica kreativnosti. Kreativnost se hrani oduševljenjem, a oduševljenje nastaje u slobodi otvorena mišljenja, dakle tada kada nije sve unaprijed određeno. Kreativnost treba prostor za neuspjeh bez osude. Školom 20.stoljeća upravljaju stres, uspoređujući testovi, pritisak oko uspjeha i standard, uspjeh se stalno ocjenjuje i počiva na normiranju i usporedbi. Učitelji i nastavnici jednako su tako pod stalnim pritiskom pa stoga nastavu usmjeravaju tako da učenike pripreme za testove koji slijede.
Nastava se često planira tako da se provodi prema radnim listovima, a rješenja su zapisana u priručnicima za nastavnike. Tajni nastavni plan, koji se iz toga može iščitati glasi: Čini ono što se od tebe traži. Tako se gradi duh posve suprotan inovaciji, duh odrađivanja gradi duh posve suprotan inovaciji, duh odrađivanja zadataka. Za naš život u zajednici jedna je od brojnih potrebnih kvaliteta ta da budemo u stanju svrstati se u neku grupu, neku zajednicu, neko poduzeće, te da u odgovarajućim situacijama prepustimo vodstvo i možda da žrtvujemo vlastitu volju za korist nečega većeg. Osim toga, u današnje je vrijeme potrebno još nešto: temeljni su uvjeti bilo kakve inovacije autonomija, samostalno razmišljanje, sposobnost prosuđivanja, snaga osobnosti, hrabrosti i maksimalna interdisciplinarnost.
Čovjek padanjem uči hodati. Pogreške su važan izvor učenja. No u školi se greške podvlače crveno i uzrokuju loše ocjene. Taj tajni nastavni plan mentalno se usidrava i oblikuje čovjeka. Strah od pogrešaka i neuspjeha zapreka je kreativnosti, što se osjeća i u poduzećima. Za školu 20. stoljeća vrijedi: pogreške i neuspjeh nisu prijatelji nego katastrofa, povezana s posramljenošću, lošim ocjenama i degradacijom.
Brojne učenike demotivira mukotrpno učenje nekoga školskog sadržaja koji im, uvjereni su, najvjerojatnije nikada u životu neće trebati. Ako se pak isti taj sadržaj uklopi u neki realni projekt, dobit će smisao. Tako se od školskoga gradiva dobije komadić životnoga realnog iskustva.
Našoj je zemlji potreban svaki talent. A svatko od nas ima talente, svatko može na neki način doprinijeti. To vrijedi za sve, za ljude s invaliditetom i ljude bez invaliditeta, za one koje društvo smatra sposobnima i one koje smatra slabijima, a koji su često slabiji samo zbog toga što nisu dobili priliku da pokažu da su jaki.
Naime, obrazovanje je puno više od čistoga prijenosa znanja. Ako obrazovanje shvatimo malo šire, stvorit ćemo prostor u kojemu će pojedinac razviti predodžbu o tome što sve može postići vlastitim snagama. Takvo šire shvaćanje obrazovanja osposobljava čovjeka za samostalan život te osigurava hrabrosti i pouzdanje. Takvo shvaćanje obrazovanja daje snagu za promjenu okolnosti, vlastitih i društvenih.
Čarobni su trenuci oni u kojima se suočimo s izazovom, u kojima smo ohrabreni ili oduševljeni – ili oni u kojima jednostavno dobijemo prostora za sebe i svoje posebne talente.
Ne bi li i škola mogla biti mjesto za takve čarobne trenutke? Naravno, škola to može!
Prihvaćati pogreške znači ne skrivati ih, već preuzeti odgovornost za njih. To je temelj povjerenja na kojem se dalje može razvijati kultura koja pogreške smatra mogućnostima. Neuspjeh je prilika. Produktivno iskoristiti neuspjeh znači jačati unutrašnju snagu. To znači s oduševljenjem se otvarati novome.
Ključ učenja su radost otkrivenja, motivacija i oduševljenje. Oduševljenje zrači, dopire do drugih i zarazno je. Oduševljenje doživljavamo kada nam procvate srce, kada promatramo djecu i njihovo oduševljenje zbog nečega što im je uspjelo. Oduševljenje aktivira emocionalne centre u mozgu, što izaziva lančanu reakciju. Stoga je učenje s oduševljenjem i radošću brzi i trajno. Zašto se događa da to prirođeno nam oduševljenje s vremenom, u školskoj dobi, jednostavno nestane? Čovjek se na puno toga navikne, u mozak mu se urezuju uhodani obrasci, on ispunjava zadatke koje dobiva i gleda da pritom što bolje prođe. Čovjek funkcionira. Ako je uvijek jasno zadano kako će mi izgledati dan, zašto bih se oduševljavao? Ako je sve unaprijed određeno i ako sam tek objekt koji prima tuđe naredbe, sposobnost se oduševljenja jednostavno uspava. Ključ oduševljenja leži u važnosti. Naučit ću samo to što za mene doista ima neko značenje. A značenje zahtijeva i smisao.
Tko se poveže sa svojim kreativnim snagama i doživi vlastitu učinkovitost, razvit će samosvijest i vjeru u to da može utjecati na svijet i stvari u njemu. To je posebice važno za mlade ljude, jer ih oblikuje za životu u svijetu odraslih.
Škole budućnosti brinu se za duh koji u njima vlada.
Motivaciji je potreban poticaj, a taj poticaj nastaje aktiviranjem motivacijskih sustava u mozgu. Kako bi se ti sustavi aktivirali, ljudima je potrebno iskustvo koje im govori da su važni drugima. Biti primijećen, iskusiti zajedništvo, društvenu podršku, priznaje i poštovanje – upravo to u motivacijskim sustavima oslobađa tri neurotransmitera: dopamin, koji nam daje psihičku snagu, opioide, odgovorne za to da se dobro osjećamo, i oksitocin, hormon odgovoran za stvaranje povjerenja i spremnosti za suradnju.
Ako se ne ispuni potreba za priznanjem i osjećajem važnosti, djeca počinju tragati za zamjenskim zadovoljstvima, koja višestruko štete psihičkom i fizičkom zdravlju.
Motivaciji je potrebna sloboda odabira. Sloboda i dostojanstvo čovjeka leže upravo u tome da ga se smatra sposobnim i da mu se ponude izazovi, koje on tada prihvaća s povjerenjem i uči iz njih. Svako je dijete jedinstveno. Tempo učenja, stupanj učenja, tipovi učenja – sve to ovisi o djetetu.
Svakom je djetetu potreba uspjeh u učenju. Ništa ne potiče želju za učenjem kao neko uspješno postignuće. Uspjeh u učenju motivira.
Hitno je potrebno da mladi iz svih dijelova svijeta aktivno sudjeluju u procesima odlučivanja na svim za njih relevantnim razinama, jer time utječu na svoj današnji život kao i na svoju budućnost. Osim svojega intelektualnoga doprinosa i svoje sposobnosti da mobiliziraju snage podrške, oni u te procese unose i jedinstvene uvide, koji se naprosto moraju uzeti u obzir.
Svatko od nas ima, jednostavno rečeno, mogućnost shvatiti da on sam, bez obzira na to koliko bio malen i bespomoćan, može promijeniti svijet. Svatko mora početi od sebe. Kada bi svatko čekao da netko drugi počne, svi bismo uzaludno čekali. Vaclav Havel
Hrabrost izrasta iz uvida i osjećaja povezanost. Da bi osoba razvila takvu vrstu hrabrosti, mora imati priliku susresti se s ljudima koji se još nisu povukli i nisu odustali. Potrebni su im, dakle, pozitivni uzori, oni koji ulijevaju hrabrost i pobuđuju davno uspavanu čežnju za ispunjenim i kreativnim životom. Gerald Hunter
Neke škole 21. stoljeća uvele su format Good news. To znači da učenici i učitelji/nastavnici prikupljaju dobre vijesti, objavljuju ih na školskoj web-stranici, a potom o njima raspravljaju na nastavi ili na školskim okupljanjima, an eke njihove dijelove ispisuju i na plakatima u školskim hodnicima. Ljudi s porukama i Good news predstavljaju protutežu svakodnevnim lošim vijestima. Znanje i uzori stvaraju nadu. Nada oslobađa snagu vizije, snaga vizije može nekome biti povod za vlastito djelovanje.
Učitelj/nastavnik škole 20.stoljeća bio je središnji izvor znanja i time prvenstveno posrednik toga znanja, no učitelj/nastavnik 21. stoljeća osoba je koja prati proces učenja, koja je 'trener', sugovornik, mentor, kreator okoline učenja, materijala za učenje i projekata.
Opće obrazovanje podrazumijeva izgradnju cijele osobnosti. Izgradnja osobnosti stoga je temeljna zadaća škole, a postiže se iskustvom, a ne učenjem iz knjiga.
Unatoč svim sličnostima, svaka nova situacija, kao i svako novorođenče, ima novo lice, kakvo dotad još nije postojalo i kakvo se više nikada ne će pojaviti. Takva nova situacija od tebe zahtijeva odgovor za koji se ne možeš unaprijed pripremiti. Njoj ne treba ništa iz prošlosti. Ona očekuje preciznost, odgovornost, ona očekuje – tebe. Martin Buber
Svako je dijete iznimno nadareno, a to znači da je zadat učitelja i nastavnika pomoći svakome djetetu da razvije svoj jedinstveni dar. Osim zadatka posrednika znanja i trenera sposobnosti, učitelji i nastavnici imaju zadatak biti i individualni pratitelji u učenju.
Pogledati Materijale organizacije TED
Šta god da možeš ili tek sanjaš da možeš – jednostavno započni! Hrabrost u sebi sadrži genijalnost, snagu i čaroliju! Johann Wolfgang von Goethe
Djelovanje je MI, a ne JA. Gdje bismo drugdje trebali početi razvijati svoje potencijale nego u školi? Koje je bolje mjesto od škole gdje osoba može upoznati čaroliju učinkovitosti, radost oblikovanja koje ima smisla te čaroliju zajedništva? Hana Arendt
